Lice iz oblaka

Autor: Enes Haliloviæ

Djetinjstvo sam proveo gledajući oblake. Stizali bi sa svih strana, duguljasti, okrugli, izborani, bijeli i mrki, silni i nalik kokicama, ili oblaci-pramenovi. Mislio sam da se svađaju međusobno, ili da se šale, ponekad. Bilo je oblaka što su nehajno zamicali iza borja ovih brda - kao da jedino znaju za svoj put i nizašta drugo pod njima i nad njima; i bilo je oblaka što su ostajali kao prah poslije topota nekih nebeskih konja. U svim oblacima, viđao sam lica utvara, veseljaka, klovnova ili spavača. Zagledan bijah u oblake, u njihove iskrivljene, iskežene, tanke, opuštene usne, pa u izvrnute, iskošene, podmukle, iskrene, modre il zatvorene oči. Neka lica su imala noseve, dugačke, zakrivljenje, prćaste, a neka bijahu izdužena i oštra, ili pospana. Viđao sam neka lica koja sliče licima na već minulim oblacima, a najviše me radovahu lica bucmasta, pritvorenih kapaka, sa blagim osmjehom prolaznika. Ljude takvih lica viđamo u filmovima, kao vozače kamiona ili kao kuhare. Jedno lice, vidio sam bezbroj puta. Imalo je oči kao crtice koje su gledale nekud daleko. To su oči koje su već vidjele nešto. Nos na tom liku sa oblaka bijaše tek jedna tačka, skoro neprimetna, a usta opet kao crtica, kao kad se čovjek uzdržava od smijeha, pa se ujeda za usnu. Takvo to lice bijaše, i viđah ga na mnogim oblacima. Snivao sam jednom oblak koji donese to lice i zaputih se na neko brdo za oblakom, kad, iza brda - prolamaše se smijeh. U snu sam, nekako, znao da se to lice smije meni, i svim ljudima. Otada, ne gledam u oblake i neću više da viđam sva ta čudna lica koja sam viđao u runima oblaka i neću da vidim ono lice koje je stizalo na raznim oblacima i koje se smijalo, u mom snu, meni i ljudima. Jednom sam putovao autobusom, izdaleka, i ljudi su, u raznim gradovima, ulazili u autobus i izlazili. Umoran, zaspao sam između mnogobrojnih brda i, kad šofer uzviknu ime jednog grada, prođoh između sjedišta i stigoh do vrata; autobus stade, pri silasku niz stepenice, okrenuh se prema šoferu i klimuh glavom u znak pozdrava. "Sretan put i prijatno", rekoh. "Hvala", reče mi šofer koji je imao ono lice iz oblaka. Iste one oči, isti nos i iste usne. Zatvoriše se vrata za mnom, i čuh smijeh šofera, isti kao onaj smijeh u mom snu. Ostadoh na putu, u oblaku prašine, i pod oblacima. Otada pišem, o sebi i o ljudima.

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin