Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Avdija Muhadžer - Bosnjaci

Avdija Muhadžer

Autor: Muhamed Abdagiæ

 

   Kao i obièno, kahva je bila puna, posjedali sve prviši iz mjesta. Unaokolo, razvlašæene age i begovi i stari turski èinovnici - efendije. Puši se, srèu se kahve, razgovara o kojeèemu, najviše o oduzetoj zemlji poslije osamnaeste i o naknadi za tu zemlju. Bune se i ljute: asta mi je platio, nije mi dao ni za jedan godišnji ušur, prde i dokolice njihove, da mi oni naknade, nije ovo nikakva država, samo fukara, a jopet bih tio da se raèunaju nakakvog gazdu i gospodina koje, eto, plaæa što je oduzeo... A ništa bogami, nije mi ni slamu platio... Prda njihova... Ta ono što dadnu s haramom je, izgori zaèas ko na vatru a onda opet èekaj godinama, i jedini naš razgovor u kahvi: ima li šta, hoæe li šta davat?
   Sve su to age koji su živjeli od svoje zemlje, zapravo od èetvrtine, jer je po zakonu èipèija zadržavao tri èetvrtine... tako èetvrto sjeno, èetvrtinu od žita, a u stoku koju je gajio èipèija, aga mu se nije miješao, u krompir, u konoplju... èitav baštovanluk, to je bilo èipèijsko, sem na Bajram kad bi èipèija sišao na ruèak kod age i donio debe kajmaka, æup meda... Zanata nisu imali nikakva, škole nikakve, jedva koji razred turske ruždije. Vrijeme su provodili u kahvama i spavanju, a sveèeri, ponekad duboko u noæ, u prièama, predavali su se mašti. Prije nego što bi pošli na akšam izišli bi u šetnju... i to pazarskim drumom do Dubinja, mladeži je onda bilo sramota da šeta ili izlazi na korzo; to je za starije: dva starca Jevrejina, u onim njihovim crnim pokrivaèima od atlasa i s njihovim kamilavkama koje su pokrivale lica do obrva, nekoliko hodža i starijih trgovaca. Mladež kao da nije ni postojala; mladeži je bilo sramota da se miješa sa starim ljudima, niti se mladež bavila problemima koji su tištili njihove oèeve i djedove. Meðu svima se odvajao vrlo poštovani Bilal-efendija, stari turski èinovnik s bijelom kratko potkresanom bradom kakvu su nosili nekadašnje paše i veziri. Samo Jusuf, jedini student u to vrijeme. On je volio da sjedi sa starim ljudima, s onima koji su pamtili tursko vrijeme i živjeli u njemu i od kojih je, zato, imao šta i da èuje; koji su proživjeli svoje najbolje godine u tom vremenu... Student, kako su one mislili, završava velike škole i, kad ih završi, postaje nešta veliko, nešta kao nekad što su bili paše i veziri... Samo se Bilal-efendija usudio da pita Jusufa šta studira, i Jusuf mu rekao: književnost. Bilal-efendija nije znao šta je književnost; nije znao on, drugi pogotovo. Jusuf se muèio da naðe nekakav, barem približan, izraz na turskom, ali mu to nije polazilo za rukom.

- A šta ti je književnost? - pitali su ga neki. I Jusuf opet nije znao kako da im to objasni, pa skromno reèe da ni on ne zna taèno, da je to nešto prazno i gotovo nikom potrebno; ne zna ni da li æe od toga nešto postiæi, ni hoæe li mu dati posao, ni može li se živjeti od toga.

- Duga noæ i nikad èovjek da iziðe iz noæi, još da nije Avdije, bruka. - reèe neko.

- Jes, da nije Avdije, što veliš, bruka naša. S njime brzo proðe...

Jusuf razumjede da je to nekakav Avdija muhadžer, da on dolazi kod Bilal-efendije i prièa nekakve svoje prièe. Upita Bilal-efendiju da li bi on mogao da doðe, a ovaj mu blagonaklono odgovori da to njega neæe zanimati, da je to za stare ljude, a mladež ima svoje, mladež treba da živi. Po veèeri, kad se odlazi na sijelo, Jusuf doðe u Bilal-efendijinu kuæu. Doèekaše ga dvije žene, efendijina æerka i snaha. Uvedoše ga u sobu tek pošto se plašljivo obratiše domaæinu:

- Efendija, ovaj èovjek veli da si ga ti zvao na sijelo!

- Bujrum, sine, - doèeka Jusufa domaæin.

Soba je bila prostrana i domaæim æilimima zastrta. U proèelju minder presvuèen kadifom, a niže mindera, poveæe šilte na kojem je ispruženih nogu sjedio Bilal-efendija... U neko doba, pristiže i Avdija. Sjede na svoje mjesto, na vrh mindera. Soba se napuni gostiju, rodbine, komšija, prijatelja. Avdija je bio visok èovjek ali nekako uzak, kako bi se reklo. Jedna rijeè najviše se èula: efendija... efendija... s mnogo poštovanja i nekakvog divljenja pomijašanog sa bojazni. Gospodin... gospodin... gospodine.. Ljudi popiše kahvu, a Avdiji žene ponudiše i šerbe i rahatlokum.

E šta æeš nam i o èemu æeš nem veèeras prièat, Avdija? - obrati mu se Bilal-efendija.

Namjesti se Avdija, promjeni glas, jer sad on nije više onaj isti, onaj svakidašnji Avdija. On je sad neko sasvim drugi, kao što glumac na sceni nije više onaj èovjek kojeg sreæemo na ulici ili u kafani, nego nekakav grog ili sveštenik.

* * *

- E pa, bio tako jedan siromašak, jadnik koji nije mogao da se snaðe u životu i nije znao šta da radi od svoje sirotinje... pitao sve, žali se na sve strane, ali niko mu nije znao reæi šta da radi i kako da se kultariše svoje sirotinje. Najzad je natrpao na jednog hodžu koji mu reèe da potraži hazreti Hzra, možda æe mu on neko èare znati uèinjeti. Tako se siromašak dade na put da traði svetog Hzra. Ubrzo, na putu sretne jednog seljaka koji ga je pitao gdje je pošao, a kad mu siromašak kaza šta je i kako je, seljak mu reèe: "E pa, kad ideš njega da tražiš, pitaj ga šta može biti i sa ovim mojim halom. Posijem žito, poženjem, i sve što treba obavim, ali kad ga odnesem na gumno i spremim za vršidbu, žito mi najednom izgori."
Obeæa siromašak da æe vidjeti kod Hzra i za njega, pa produži put. Ali sada sretne ribu koja je izašla na pliæak, na obalu. Pita ga riba gdje æe i kuda æe, a on reèe da je pošao da traži Hzra, veliki je siromah pa da mu on nekakve èare vidi. "A bi li mogao da ga pitaš šta da radim i ja od svoje muke. Nikako me ne prima voda i ne mogu da zaronim nego sam vazda u pliæaku". Obeæa i njoj, pa produži put. Usput sretne još i jednog medvjeda koji mu se požali da je ošugao i zamoli da priupita Hzra kako da se izlijeèi.

- Hoæe li siromašak uspjeti da sretne hazreti Hzra, šta mislite vi? - viknu Avdija, poskoèi sa svoga mjesta i sam odgovori: Odmah æu vam reæi, ko mnogo nešto traži i mnogo za neèim žudi, uspjeæe da naðe i uspjeæe da doðe do onog što traži... ali treba mnogo, nije dovoljo dosta... kao kad neko hoæe da ide uz stube da se malo protegne i istegne mišiæe, nije dovoljno da proðe samo nekoliko, desetak stepenica, nego tek poslije tih desetak, ostvariæe mu se ono što je naumio, protegnuæe mišiæe i pomoæi srcu svome bolesnome... A tako, i lijepa djevojka. Lijepa žena nije samo ona koja ima sve pravilno, pravilno lice, pravilan stas, i nema ni jedne greške, nego i nešto povrh toga, još nekakve posebne oèi, ili obrve na poseban naèin izvijene, usta, pa i glas, ili još i pamet... pa da se nazove da je lijepa... da je izuzetno lijepa... i uvijek nešto više nego što je samo sklad, uvijek nešto više. Pa tako i ovdje. Siromašak ga nije tražio samo dok se nije umorio, ili dok mu nije dojadilo, nego mnogo više, i tek poslije toga mnogo više, uspio je da ga naðe. Ko što èovjeku koji se školuje nije dovoljno samo da završi školu, nego tek poslije toga još, još i mnogo više, pa tek da se nazove da je uèen èovjek.

Naðe ga, dakle, i sve mu povjeri i ispovijedi se, a hazreti Hzr ražali se na njega i reèe mu: "Ti sad idi kuæi, tebe èekaju dvije nafake. "Ali èovjek ko èovjek, i pravi èovjek, nije mu bilo dovoljno da vidi samo za sebe, nego hoæe i drugom da pomogne, pa æe upitati i za seljaka kome gori žito na gumnu šta da radi? To gumno, odvrati hazreti Hzr, leži na jednom malom vulkanu, punog usijane lave i vrelog kamenja. Neæe potrajat mnogo pa æe se ta vatra probiti kroz to gumno i iziæi na površinu... Nego neka promijeni mjesto, neka gumno sagradi na nekoj drugoj njivi ili livadi, pa mu žito neæe više gorjeti. Obradova se on kad ovo èu, jer æe obradovati seljaka, pa upita šta može pomoæi ribi koju ne prima voda i ne može da potone. "Ta riba", reèe mu Hzr "progutala je jedan dragulj. Neka ga izvadi pa æe se osloboditi i moæi æe da potone''. A šta može biti sa medvjedom koji se ošugao, kako da se izlijeèi? "Medvjed neka proguta jednog mahnitog èovjeka", odgovori mu Hzr "pa æe se izlijeèiti od šuge".

Vraæa se siromašak svojoj kuæi, sreæan što ga èekaju dvije nafake. Razmišlja kakve li æe biti te dvije nafake, ali je i sreæan što æe moæi da obraduje i druge. Tako sretne onog seljaka što mu gori žito, pa mu reèe da promjeni gumno i naðe drugu livadu. "Pa dobro" - reèe seljak, "ako je tako, pomogni mi da promijenim gumno i da posijemo novo žito, pa æemo poloviti... Je l tako dobro?"

"Ja ne mogu"- odgovori mu siromašak, "ja moram kuæi, mene èekaju dvije nafake."

Tako ostavi seljaka i produži put. Naiðe na ribu pa joj kaza da izvadi dragulj koji je progutala.

"Pa lijepo," - na to æe riba, "izvadi ga ti i prodaj za velike pare."

"Ja ne mogu" - reèe joj siromašak, "ja moram kuæi, mene èekaju dvije nafake."

Sretne medvjeda, pa mu objasni da treba da pojede jednog mahnitog èovjeka ne bi li se izlijeèio. "Pa kad si ti propustio tolike prilike i nafake koje su ti se pružale na ovom putu," - reèe mu medvjed, "ja ne znam hoæu li naiæi na mahnitijeg èovjeka od tebe". Zgrabi i pojede ga.


* * *

Kad završi prièu Avdija, svi odahnuše i spopade ih smijeh. Divili su se Avdiji i njegovoj prièi. Žene unesoše vršnatu tepsiju krupnih, oguljenih krompira, i èiniju masnog sira.

- Pa, kako vam se svidje ova Avdijina prièa, književnièe? - obrati se efendija Jusufu. Ovaj mu odgovori da mu se jako dopalo kako to Avdija, dok prièa, diže glas, skaèe po sobi... Upita ga da li èesto prireðuju ovakva sijela?

- Kako da ne, a kakva su, to ne zna...

- E to je ono - prekide ga Jusuf - što si me pitao u kahvi šta ja studiram, to je književnost, to što vi slušate, a književnik je Avdija, da ga na svijetu takvog nema.

 

 

(Tekst elektronizirao Emir Fetahoviæ, Novi Pazar)
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim