Stari pastir

Autor: Safet Sijariæ

Nepregledni kamenjar po Ostronoši, gdje izgonimo ljeti sa stanova stoku na pašu, prepun je rupa i pukotina u stijenju, tako da ovci počesto zapadne noga, a ponekad govečetu. Životinja trgne i noga se ozlijedi, iščaši, nekad čak i slomi.

Nijesu rijetki slučajevi da se nekome hajvan vrati na tri noge. A desi se i da ostane uhvaćen, zarobljen u kršu.

Dogodilo se i nama da nam ovca iščaši članak. Jedva je sestra dognala do stana, plačući kao da je kriva. I cijelo veče je otac morao raditi na vraćanju zgloba u prirodni položaj i osiguravanju bolesnog mjesta pomoću šina i udlaga napravljenih od ljeskova drveta.

A adžo-Hilmovima jedne je večeri junac, sjećam se, ostao u divljini baš kad je počinjala padati jaka, vrlo svježa planinska kiša. Sva se goveda prije vremena vratila iz liješća, samo zelenkastoplavi mladi bik se nije pomaljao. Tražili su ga dok je, kao zainat, sve jače kišilo i mrak se brzo zgušnjavao, pitali druge čobane da ga nije ko vidio, ali od njega ni traga ni glasa. Peli su se na čuke i dozivali ga u mraku: "Ho Mandonja, hod hoeeejsaa!" ali se on niotkud nije oglašavo. Ni da rikne, ni da mukne. Samo se čuo šum kiše po širokom ljeskovu lišću. Zagledali se u vrtače zarasle u klečje, zavirivali u liješća, osluškivali... Bili su već mokri do kože kad su ga, sasvim slučajno, otkrili, sred nekog usjeka u stijenju zaogrnutom ljeskovim granjem. Ležao je, na boku, bespomoćno, jer mu je zadnja noga bila, kao u kljusu, uhvaćena u duboku jamu u kamenu i tako ostala za njime, izglavljena u kuku i slomljene cjevanice. Otpuhivao je, stenjao i ječao.

Morali su da pozovu u pomoć. Sjećam se kad je ćaća, odazivavši se ispred kolibe na glas koji mi unutra nijesmo čuli, otrčao u kišnu noć, u kojoj se ništa nije vidjelo, osim havetinjskih oblika siva krša po obližnim bregovima i neobične, strašne konture ogromnog Medveđaka, brda sa nekakvim usjekom po samom vrhu.

Kad se ljudstvo okupilo, prvo su morali da ga podignu - što nije bil baš lasno, jer mladi bik, od dobre rase, bio je krupan i napredan - a onda su mu, pridržavajući ga, izvlačili nogu...

Nije mogao da stane na nju, već mu je, krvave potkljenice, nemoćno visila o oblu kuku, i ka da ga je vukla k zemlji...

Moradoše ga zaklati, tako mlada, jer iščašenu kuku i zdrobljenoj kosti se nije moglo ništa učiniti. A tako je bio lijep, razvijen i snažan. Nabijena vrata, široka čela i jakih, oštrih rogova. A očiju prijatnih. I nekako razumnih, kao u ljudskog bića...

"Jazuk!" govorili su ljudi, dok žene, žaleći jadnu životinju, klele kamenjar. "Ubio ti bog krš đavolji".

Bilo je i drugih nevolja. Najčeša je bila planinska stud, koja bi katkad dovela dotle da ovce i krave prosto zakrpe s mlijekom, a događale su se i velike ljetnje suše, kad je trava znala sva da se sparuši i stoka usljed toga propadne, potemelju. Da to ne bude malo, nijesu bili rijetki ni nesporazumi oko međe ili zabrana, oko pohare i pojila, nesporazumi koji su se ponekad završavali i bitkom. Te kad se tome dodaju još upadi lopova noću u torove i krađa jagnjadi, noćni napadi obijesnih prolaznika kamenjem na stanove, paljevine sijena... Ali barabar uz pobrojane nedaći bio je i ovaj vražiji krš.

Te škrape u stijenju stari pastir Stefan imaše običaj da zatiska kamenjem. Nosio je u džepu čekić, velik i težak, zidarski, i njime, i to dobro, zakucavao svaki kamen koji ubaci.

Odlično se sjećam toga gorostasna ali pognuta malo uramenima, pod teretom od godina, starca u crnu suknenu odijelu i šajkači, a u kišne i hladne dane ogrnuta, također crnim, suknenim talaganom s velikom šiljastom kapuljom. Starca što je vječito išao skoro bez osvrtanja, ali videći dobro kreće li svaka za njim. Imao je lice krupne građe, sa visokim čelom, širom kojeg su se pružale rijetke mada poduboko urezane crte, i sa dugačkim obrazima, gotovo bez bora, ali malo ulegnutim. Gusti prosijedi brci spuštali su se pokraj pravilno izvajanih muških usana, veliki, otežali. Oči ne znam kakve su bile, jer mu je pogled ispod srtehastih vjeđa, stalno, bio oboren kao i brkovi.

Pušio je na lulu. I voljaše da jede klekinje.

Na licu je vazda imao smiren izraz. Malo je govorio, ali su te rijetke njegove riječi ostajale kao da su u knjigu zapisane. Njegovi savjeti se nijesu zaboravljali, i valjali su onome ko ih je slušao. Mojima je jednom preporučio da žanju ječam kad se činilo da još nije dovoljno zreo. Ječam je bio neobično dobro rodio i on je rekao da se odmah pokupi, kako ne bi prezrelo i prosulo se takvo žito. Poslušan je stariji, iako sa izvjesnom bojazni da nije, ipak, malo preuranjeno; ječam je požnjeven, rukovežđe brzo pokupljeno i povezano u snopove, teške od roda. I zaista, zrna se po vršidbi i sušenju nijesu smežurala, ostala su jedra baš kao što su bila u klasju.

Takve ječmenice, tako slatka hljeba nijesmo dotad jeli.

Još jedan savjet čula je od njega naša familija. Kazao je majci kakoda spasi najmlađeg mi brata, mališana od godinu i nekoliko mjeseci, koji nešto bijaše mršav i slab pa jedva dušu držaše. Lobanja mu se istakla, obraščići se udojili, a usne istanjile; oči u uglastoj glavi na do žaljenja utanjenu vratu- bijahu zastrašujuće velike, a u njima kao da je život gasnuo. Rebra na nejakom grudnom košu jasno su se ocrtavala pod tankom kožom, a slabašni trbuščić ostajao raspet, poput odrane jagnjeće kože na rakiji za sušenje. Noge, svedene na kost i kožu, tanke kao kakvi štapovi, proširivale su se u koljenima u nezgrapan čvor. Sve u svemu, jadni mališan je bio sami kostur. Čekalo se da mu ishlapi duša, koja samo što je tinjala.

Reče tada čika Stefan da se daje djetetu, svakog dana, povalo samopruži-usirene jomuže, ono kad se stavlja na grudnjaču. I poče majka time hraniti dijete. Uz to i Perunika, snaha čika-Stefanova, znajući da mi svojih ovaca imamo samo šest, a da su druge tuđe (što je značilo da valja prije svega obezbijediti ugovorenu količinu sira za njihove vlasnike), uze nostiti dječaka k njima, svakodnevno, pod izgovorom da mu je toplije kod njih u zidu i vrtači nego u našoj plotari na brijegu izloženu sjeveru, i dvala mu i sama tog usirenog mlijeka. Kad je majka otkrila tajnu, druga joj je kazala, samo toliko, da ne brine: nije sa onog sirišta od kojeg naši zaziru. Nije žalila dati mališanu i mladog masla, na hljebu. A njezin Radoš, dječak od pet-šest godina, zabavljao ga je sa ljubavlju i pažnjom starijega brata. Mališan se kod njih oslobodi, odomaći, a tu mu je bilo neuporedivo udobnije i sigurnije nego ovamo gore u mnogočlanoj porodici, gdje je imao sreću ako niko, pri tiskanju u nevelikoj kolibici, ne načepi na nj dok leži na slamarici prostrtoj po ljesi za spavanje.

I poče dijete polako da dolazi sebi. Čika Stefan ga je posmatrao radujući se na tihi starinski način i predviđao: "E-hej, može od ovog

A najčešće su od starog, iskusnog pastira dobar savjet mogla čuti čobančad. Pokazivao je kuda treba krenuti stado ako hoćemo da se dobro napase i da ima dosta mlijeka. Objašnjavao kako se stoka čuva da se ne orosi. Od njega su čobani, također, slušali da je za hajvana zdravlja blaga voda, pa ga barem kad se livade pokose ne treba pojiti na koritima oštre Bojranice, bolje je sagoniti ga na luke, a dotad, makar omogućiti i najmanjem teletu i jagnjetu da se na miru napije sa korita udaljenih od česme.

Ja sam jednom od njega, na progonu preko Čadorke, goneći pred sobom ovce (koje sam morao da pripazim uz goveda jer sestra je trebala nešto majci), čuo da je - Vuk Karadžić (baš onaj što je izmislio slova i što mu ima slika u knjigama) kazao da pravi čobanin nikada ne ide iza ovca, nego pred njima.

E, to mi mlađi nijesmo baš umjeli, da povedemo lijepo ovce za sobom. Sve su nam svraćale s puta i rasturale se. Nijesu nikako htjele da nas slušaju kao njega njegove.

Njemu su i goveda bila poslušna. Dok su nama neka znala da krenu uprijeko i toliko nadrve da smo batinom morali da ih vraćamo u krdo, njegova su se, napivši se vode na koritima, sama pred podne zapućivala dublje u Ostronošu, gdje su liješća gušća i hladovina debela. I sama su se otud predvečer vraćala, ne provaljujući u ograđene livade i ječmove pokraj progona kao naša.

Zbog svega toga, puno smo cijenili starog pastira. Mada nam je smetalo što pretano pušta stoku iz tora pa onda nama ne daju više spavati, no nas zovu da se izvlačimo ispod jorgana i da istjerujemo i mi našu.

"Hajde, more, diž' te se! Eno Stefana već do Čadorke, a vi još ćorite", korila bi nas majka. I nije se imalo kud, moralo se ustajati, iako nam se, još, tako slatko spavalo. Ponekad bismo, bogme, i gunđali, srditi na starca što rani toliko.

A on nije volio ležuhane, ljenštine, mučnoguze. Drag mu je bio Suljko adžo-Halilov, i Hile ažo-Hilmov, zato što su vrijedni, što sve na svijetu rade hitro, a rijetko je bivao tako zgađen kao kad gleda kako se neko pri hodu lingeta, kakav je u ono vrijeme bio naš Nule. Još gori je u očima čika- Stefana bio mlađi mi brat Salko, koji ne umijaše ni časa pričuvati jagnjad a da nem ne odu u žito ili u vrt. Samo što ga ostaviš kod jaganjaca, on se zariška u prahinjak ili se, pak, zanjiri nekud uz brijeg ili u nebo, i sasvim se zaboravi. A najgori je, možda bio Rasko adžo-Hilmov. Njega spremila strina Zlata u Ostronošu s ovcama, a on se naveče vratio bez njih. "O, firaune, a đe su ti ovce?!" pita ga ona. A čobanin se čudi: "Šta pa zar nijesu došle?" E takve kao što su Rasko i Salko, stari bi Stefan, izjavio je jednom strogo, lupnuvši lulom o tvrdu, okorjelu šaku, takve bi on najeo kačamakom pa objesio. Ništa drugo!

Čudna je nama dječacima bila velika, crna lula u koju je starac, sjedeći na travi među papratima, naslonjen na neku pogodnu stijenu, stavljao i nabijao duhana. Gotovo ne trepćući posmatrali smo kako udara, žestoko, kresivom niz komadić kremena, kako iz ovog sijevaju varice i najednom pale parčence mehkana truda pripljena prstom uz kremen i kako, poslije, čiča prenosi žiščicu na duhan u luli. Kad počnu da se izvijaju tanke niti dima, on stane da vuče na lulu pućkajući i, dok su mu se obrazi ugibali i opuštali, dim je izbijao u sve većim kolubucima.

Još čudnije bilo je što mnogo jede klekinje. Iako se računa da su hranjive i ljekovite, rijetkost je da neko skrca i dva-tri zrna, jer su opora i preoštro mirišljava, i samo su pili od kleke čaj ili vodu, a on - po punu šaku modroplavih bobica znao je odjenom da pojede. Jedanput Fajo adžo-Hilmov, koji je nekoliko ljeta neumorno mlatio sa braćom kleku kako bi se školovao, vraćajući se u predvečerje iz Ostronoše sa džakom na ramenima, reče u šali: "Više bismo donijeli, no dođe Stefan, nalakti se kraj gomile i sve dok mi mlatismo, on zavlači ruku i vadi ispod grana."

A najčudnije narodu bijaše kako starac pomno ubacuje i nabija kamenje u rupe, pukotine i žljebove u stijenju po ostroši. Ali on je, ne osvrćući se ni na kog, obavljao taj svoj posao kad god mu se ovce zamiruju na kakvu ledinku. A one su, kad njihov gospodar započne taj posao, postajale neobično mirne i poslušne. Kao da su dobro razumjele šta on to radi, i kao da im je odvikavanje od čekića godilo uhu, sve su štrpkale travu ukrug oko njega, ne udaljujući se mnogo, i na svaki starčev glas se suvraćale, pasući, natrag ka njemu.

Kamenje je donosio u naručju. Ponekad i sa znatne udaljenosti, jer nije se svugdje moglo naći dosta, pošto na nekim mjestima vlada uglavnom samo stanac. Kad naiđe na mnogo tih rupetina, kao što ih ima po Kaleicama, zatim oko pećine Slijepnjače, po rubovima vrtača povrh Gornje lokve, onamo ka Šateljki i gore po Medveđaku, počinjao bi raditi užurbanije, sve više prepunjujući naručje.

Dogodilo mu se da mu jedan kamen ispadne iz naručja i lupi ga p prstima noge u opanku. To je od njega saznala snaha mu Perunika primjetivši modricu dok mu je posipala da opere noge pred spavanje. Starac je o tom slučaju pričao vedro, uz smiješak, želeći time kazati da se nije desilo ništa strašno.

Kad bi naišao na neku poveću jamu, čika Stefan je i za nju tražio kamen koji je može dobro popuniti, jer nije volio da trpa bezbroj kojekakvih kamenčića i ostavlja i sam nekakve rupice. Kad ne bude takvog, dovoljno velikog kamena na vidiku, starac bi pokušavao izvaliti neki iz ledine, a ako se to ne mogne, išao je i preturao po urvinama i odronima, što nije bilo baš bezopasno, mogao se odron pokrenuti, ali on je sasvim sigurno gazio po kamenju; moglo se, isto tako, natrapati na poganicu zmiju, ali on kao da nije od toga mnogo zazirao. Radio je naizgled tako mirno kao da je potpuno bezbijedan.

Neko neupućen naišao pa posmatrao kako star čovjek prti gromade kroz pusti kamenjar, da bi ih ubacio i nabio u nekakve jame u stijenju. Izglealo strancu kao da je čiča podjetinjio. "Bogati, starino, šta to činiš?" pita ga.

Nasmiješio se. "A eto, vidiš... Dokon starac".

A i oni koji su znali svrhu starčeva posla, govorili su: "Kolika je Ostronoša, Stefane! Koliko rupčaga po njoj! Ko će to, bre, popunit?"

"Eeh!" izvio bi on nakostriješenim staračkim vjeđama, ovlaženim znojem čela.

"Znam kolika je", kazao bi uzimajući naredni kamen sa nanijete gomilice i zakucavajući u neku novu rupu ili pukotinu.

I nama najmlađima je to starčevo zanimanje izgledalo neobično, jer njime se bavio samo on jedan, ali mi smo ga najčešće viđali na tom njegovom poslu i oko nam se navikavalo, ako na također neobičnu konturu pomalo usamljena Medveđaka, gotovo dopola rascijepljenog, kao nekom džinovskom, nebeskom sjekirom, najvećeg brda u Ostronoši koje se ugleda čim se izađe iz kolibe. Ili, tačnije, sve to što je starac radio bilo je za nas tako posebno a svakidašnje kao otvor pećine više Bojaranice, koji, gledan pizdalje, nevjerovatno podsjeća na ljudsku siluetu, tamnu i zato vrlo upadljivu među svijetlosivim gromadama što su se natrpale jedna preko druge na gomilu i tako prave kamenu čuku. Za razliku od starijih, koji su imali preča posla, koji su bili za ozbiljnije stvari - za okopavanje krompira, kosidbu i trgovinu stokom - mi dječaci znali smo se ponekad zaletjeti da nanesemo starcu kamenja, mada ne u želji da mu pomognemo koliko radi igre. Utrkivali smo se pri tome i takmičili se ko će donijeti više.

"Evo, čika-Stefane" spuštali smo kamenje kraj njega. "Vidi kolik sam kamen donio."

"A pogledaj moju gomilu, čika-Stefane!" tražili smo da on ocijeni.

"Dobri ste, dobri, svi", govorio je uzimajući kamenje. "Vrijedni đetići, alal vjera. Samo tako!" podsticao nas je. I mi smo otad nastavljali još užurbanije, želeći da mu se što više dopadnemo.

A ja sam, u tim trenucima kad se nađem sam uz stoku, počinjao, katkad, i sam da radim nešto poput čika- Stefana, mada ovo moje, istina, nije prema njegovom poslu bilo ni koliko malecka Čadorka u poređenju sa vrletnim Medveđakom. Radeći to primitivno, i koristeći se kamenom umjesto čekića, nijesam, naravno, biio baš zadovoljan, ali nadao sam se da ću nečim tako velikim i posebnim moći uspješno da se bavim kad malo poodrastem. A računao sm da neće dotad mnogo morati da se čeka, jer na planini je zdravinja i brzo se raste i razvija...

I starcu je planina pomagala, mada su ga bile pritisle godine. Na njoj je postajao krepkiji, mlađi u licu, rumeniji i živahniji no kad doprati iz župe, ali tovar od godina, vidjelo se, bio je ogroman i težak.

Volio je planinu, svakog proljeća izlazio je iz nekog sela zavučenog negdje dolje pri obali Lima. Izlazio, ali svake naredne godine sve pognutiji u ramenima. A u jedno doba nije smio više da sjedne, žaleći se da poslije ne može da ustane. I povazdan bi dubio kraj stoke, naslonjen na kakvu visočiju stijenu ili potkočen mačugom.

Nijesmo čuli da uzdiđše za mladošću, samo je kazao jednom da, kad je bio momak kao sada mi, nije bilo kleke koju on ne bi mogao preskočiti...

Jednog proljeća, porodica iziđe na planinu - bez njega. Perunika, koja je i inače nosila crnu odjeću, jer je njihova nošnja takva, ovaj put se bijaše nekako neobično stamnila. Majka je pri ovom susretu s njom nešto suviše tiho govorila... Čuo sam onu njihovu riječ: pokojni, za koju sam odnekud, već, znao šta znači.

Danas, kad gledam Ostronošu kolika je, pusta, koliko je duga i široka, dok buljim u taj silni kamenjar, shvatam kako bi se vazdan moralo tragati po kršu kako bi se našla koja rupčaga ili pukotina zatisnuta. Ali, ipak, znam, mnoge su, mnoge popunjene.

(Tekst elektronizirao Emir Fetahović, Novi Pazar)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin