Razmjena ljudi

Autor: Sead Trhulj

Rekli su da ih u tu salu skupljaju za razmjenu. Bila je to nada za spas, u prelazak svojima, u slobodu. Ali se nisu mnogo radovali - moglo bi to izazvati gnjev čuvara, moglo bi napujdati neke bijesne vojnike da se na njima svete. A moglo bi sve to propasti pa da ih opet vrate u neke druge logore. Uovom vremennu koje su proveli po logorima i zatvorima naučili su da se ničim ne treba unaprijed radovati, jer su poslije toga muke teže, a razoračenja dublja.

Svakog jutra, kad bi čuvari došli u sobu, dočekivalo ih je mnogo upitnih pogleda, a neko bi se usudio i da pita: hoće li danas? ili sutra? kad će?

- Nije do nas. Mi smo spremni da razmjenu izvršimo odmah, ali šta vrijedi, vaši otežu. Nije njih briga za vas, niste im važni , inače bi požurili. Evo, mi dajemo sve vas, preko sedamdeset ljudi, za deetak naših. Svi za sve. Ali neće. Ne trebate im.

Takve riječi povećavale su patnju, donosile sumnju i strah. Ali, njihovo je bilo samo da šute. I da čekaju. Niko ih nije ništa pitao, čekali su da ih kao stado istjeraju iz te sale i da ih razmijene za neke druge ljude, njima nepoznate i nevažne.

Bila je to sala za fizičko vaspitanje u nekoj školi. Ispred sale tuš-kabina i zahod, a taj prostor i sala su od hodnika odvojeni naknadno ugrađenim vratima od željeznih šipki. Prozori su bili visoko, a na sredini dugačkog zida nalazila su se velika debelea drvena vrata, spolja dobro zatvorena. U tim vratima bila je jedna rupica, ili pukotina, nastala sušenjem drveta ili nestašlukom nekog dokonog đaka. Kroz nju se moglo viriti napolje, u školsko dvorište i dalje, na sportske terene. Kod tog otvora uvijek bi čučao neki zatvorenik i gledao šta se dešavo napolju, dog ga je po nekoliko drugih zaklanjalo svojim tijelima.

Često bi se začuo zvuk nekog kamiona, to bi uvijek probudilo nadu da su došli po njih, onaj koji je virio, ako je vidio kamion, bio bi dužan da do u tančine obavještava šta se dešava.

- Vozač je ugasio motor i izišao iz kabine. Diže ciradu, spušta zadnji poklopac... Bogami, ljudi, kamion je prazan.

U sali bi nastalo uzbuđenje, mnogi bi se primakli onom što viri, drugi bi pazili da na ulaz ne dođe neko od čuvara.

- Evo, vozač ode nekud iza zgrade. Možda će ovamo.

- A mogu li nas sve potrpati u jedan kamion? - pita neko zabrinuto.

- Mogu, mogu. Neka nas nabiju k'o sardine, samo neka nas voze na razmjenu.

- Evo opet vozača...Idu još neki za njim - izvještava onaj što viri. - Ih, majku mu! - On se odmiče od rupe.

- Šta je?

- Donose i utrovaraju neke kutje i sanduke. Neće nas voziti.

Svi se razilaze, razočarani. Neko drugi zauzima mjesto kraj rupe da gleda šta se napolju dešava i da čeka neko drugo vozilo.

Safet sjedi u svom uglu i zamišljeno gleda kroz visoki prozor na drugom zidu u komad plavog neba. Kao da mu misao luta nekim dalekim prostranstivima. Džafer se polahko spusti kraj njega na tvrdi parket.

- Opet ništa - kaže Džafer.

- Neka, Džafere, biće i to. Strpi se.

- Eh, dugo mi je i to trpljenje. Ne mogu više da čekam.

- Znam. Razumijem te, ali nek' smo mi došli ovdje za razmjenu.

Džafer i Safet su bili zajedno i u ranijem logoru. Tukli su ih svakodnevno, a nisu bile rijetke noći kad bi odveli po desetak ljudi i negdje ih pobili. Najteže je bilo iščekivanje - hoćeš li ti doći na red. Džafera su tukli veoma često, gotovo svakodnevno. Udarali su ga nemilosrdno, krvnički, nogama i kundacima. Ušla bi ih grupa, pa bi nasumice pitali:

- Gdje je onaj što je Srbinu zapalio kuću?

Čovjek bi nekoliko trenutaka oklijevao, onda bi istupio i počeo da se pravda:

- Nisam , ljudi, Boga mi. Pala granata na kuću i zapalila, a mene su nabijedili.

- Znači, Srbi lažu!

I tukli bi ga sve dok ne bi pao, sklupčao se i umirio. Kad bi oni otišli, ljudi bi mu pomogli da ustane, stavili bi mu mokre obloge i olakšali bolove. Drugi put bi prozvali nekog drugog: onog što je pisao knjigu o Muslimanima kao naciji, onogšto je snimao na kasete ratna zbivanja koja su prikazivana na televiziji.

Često su pozivali Džafera:

- Gdje je onaj što je potegao pušku na srpske vojnike?

Džafer bi mirno istupio i, šuteći, čeko na sredini prostorije. Šutio bi i dok ga tuku, ponekad bi samo tiho zastenjao. Safet bi se svaki put bojao da Džafer neće izdržati - bio je jedan od najstarijih među njima,davno je prešao šedesetu. Ali, bio je tvrd i uporan u svom otporu, govorijo je Safetu da ga inat drži u životu. Inat i nada da će jednog dana uzeti pušku da se brani.

On i Safet su se odmah na početku zbližili. Safet je bio krupan, imao je velike cipele, a Džafera su doveli u vunenim priglavcima u kojima je pred njih izašao iz kuće. Kad bi ih puštali u zahod, Safet bi mu dao svoje cipele da ih nazuje preko priglavaka, jer je tamo bil mokro od vode kojom su prali pod. Onda bi obično zajedno sjedili ili hodali gore-dolje, pričali i tako prekraćivali vrijeme.

Safet gleda Džafera u lice: stari uboji prolaze, splašnjavaju, od njih na koži modre i žute mrlje, ali tu su nove crvene otekline od prije koji dan. I ovdje su ga tukli. Ima kod ovih momaka neka potreba, neki zvjerski nagon da biju i ugijaju stare i slabe ljude. I čine to bez milosti. Mnogo i češće napadaju nego mlade, mada im se ni ovi ničim ne suprostavljaju. Jedno Džaferovo oko je gotovo zatvoreno oteklinama i modricama, drugo gleda oštro i prkosno, njegov sjaj se gasi samo u snu. Ali otkako su došli u ovu salu Džafer gotovo i ne spava, stalno nešto očekuje. Kad god se Safet probudi, danju ili noću, Džafer je Budan: nešto osluškuje, gleda čeka kao da će svakog časa krenuti prema vratima.

Pala je noć. Kroz otvorene prozore čuli su se cvrčci. Neki su već hrkali, lako su ležali na tvrdom parketu, bez prostirača i pokrivača. Džafer i Safet su tiho razgovarali. Odjednom se začulo otvaranje vrata koja su vodila prema sali. Svi su poustajali i mirno stali uza zid, takav je bio red. Gvozdenoj rešetki primakla su se dva četnika u maskirnim uniformama. Obojica su kao ukrase imali na prsima ukrštene redenike, bogato načičkane mecima. Prednji je bio niži, žgoljav, žutog ispijanog lica iz kog su nekim čudnim sjajem sijevale krupne zeleno-plave oči. Drugi je bio pravi kolos, sa dugom crnom bradom.

Prvi, onaj manji, naslonio je cijev automatske puške na rešetke i uperio je prema njima. Samo ih je gledao, sve redom. Odjenom se u sali ugasilo svjetlo. Kroz red ljudi prostrujao je talas straha i jedva čujan šapat. Dvije figure iza rešetaka, diskretno osvijatljene s leđa, sad su izgledale još strašnije.

- Slušaj ovamo! - viknuo je žgoljavi i napravio malu pauzu. - Vi idete u razmjenu. Da mene pitaju, ja bih vas sve dao za našeg velikog borca, junaka Rramba. Ni deset puta toliko vas ne vrijedi koliko moj prijatelj Rambo kog su vaši dolje u gradu kukavički zarobili u borbi. Sad ga ne daju.

- Ne daju nam Ramba! - kao odjek ponovio je onaj krupni, bradati.

- Ali moraju ga dati! - šizofrenično je vrisnuo žgoljavi.

- Ako ga sutra ne daju, doći ću ovamo i sve vas pobiti.

- Sve će vas pobiti - naglsio je veliki.

- Oni se s nama igraju, a mi im nudimo sve vas. i još ako treba, za nekoliko naših junaka. Ovo što sada vama govorim poručio sam i vašima dolje u gradu. Ali oni otežu, neće da se dogovore. I oni znaju da ste svi vi obično smeće, da nekoliko naših više vrijedi nego svi vi zajedno. Ali zapamtite, ako ih sutra ne daju, doći ćemo uveče i pobićemo vas sve do jednoga.

- Sve do jednga! - ponovio je bradonja.

Gledali su još nekolio trenutaka u mračnu salu, kao da osluškuju efekat svojih riječi, a onda se okrenuli i otišli. Svijetlo u sali se upalilo.

Predstava je završena.

* * *

Sljedećeg dana se još nije bilo ni smrklo kad su ušla dva čuvara, jedan oficir i pop.Pop je bio u crnoj mantiji sa kamilovkom na glavi Pod miškom je nosio veliku knjigu, a na ruci mu je visilo kandilo. Imao je urednu, njegovanu kratku bradu i brkove.

- Naš poštovani sveštenik riješio je da posveti pažnju vašim dušama. Treba da ste mu zahvalni na njegovoj žrtvi, jer će provesti cijelu noć sa vama. Pripazite ga i poslušajte ga, jer ako mu se bilo šta loše dogodi, svi ćete odmah biti pobijeni. To dobro zapamtite. - Održavši taj govor, oficir se okrenuo i izašao. Za njim su polahko izišli i čuvari.

- Sjedite, ljudi. Slobodno sjedite. Ne bojte se, ja sam vam prijatelj. Došao sam da vam olakšam ove časove koji dolaze, a koji će biti teški i za vas i za mene.

Sveštenik je otišao u ugao sale, tamo gdje nije bilo nikog, izvadio odnekud iz mantije složen ribarski tronožac, namjestio ga i sjeo. Izvadio je iz džepa paklo cigareta i zapalio. - Hoće li nekoda puši? Evo, izvolite, priđite slobodno.

Nekoliko zagriženih pušača brzo je prišlo i uzelo cigarete. Beć danima nisu pušili. Drugi, iako su željno gledali dimove koje su ovi ispuštali, nisu prišli svešteniku. Ovaj je podijelio prvo paklo, pa je izvadio drugo iz džepa.

Svi su šutjeli neko vrijeme, dok su se plavičasti dimovi dizali prema prozorima. Naplju se spuštao mrak. Upaljeno j svjetlo.

- E pa, ljudi, da vam kažem, ovo je vaša posljednja noć u ovoj sali i u ovom zatvoru. Sveštenik je ustao kao da želi time dati veći značaj onom što hoće da kaže. - Među vama se proširila priča da ste dovedeni radi razmjene. To nije tačno. Baš dolazak ima drugu svrhu. Odabrani ste među ostalim zatvorenicima i ukazanavam je posebna čast da pređete u svetu pravoslavnu vjeru. Među vama ima pripadnika katoličke i islamske vjeroispopvjesti, ima i ateista. Oni među vama koji pristanu da prime našu vujeru biće sutra pušteni na slobodu, biće im omogućeno da se odmah uključe u našu vojsku i da se bore za svete ciljeve srpstva. Oni koji to ne žele, a ne vidim zašto ne bi željeli, moći će da žive i rade kao slobodni građani.

Među zatvorenicima je nastalo uzbuđeno komešanje. Niko nije smio da glasno protestuje, ali nisu mogli da sakriju ogorčenje i zaprepašćenost zbog ovog obrta. Safet je čuo kako Džafer šapće stalno sebi u stisnute šake: "Majku ti vlašku".

- Sigurno se pitate šta će biti sa onima koji ne prihvate ovo što ja predlažem. Kratko i jasno da vam kažem: biće ubijeni. A moja je dužnost da vam kažem da ih onda pokrstim i da im održim opelo kako to naša sveta vjera zapovijeda. Tako ću ja u potpunosti ispuniti zadatak koji mi je povjeren. Budite uvjereni da će biti tako. - Sveštenik se sageo, uzeo kandilo, zapalio ga, zatim otvorio veliku knjigu evanđelja. - Odmah ćemo početi. Vidjećete, to je brzo i jednostavno. A ujutro vas tamo napolju čeka nagrada: obilat doručak i sloboda.

Počeo im je prilaziti jednom po jednom. Iz usta mu se osjećao miris rakije i bijelog luka. Taj miris nije mogao da otkloni ni dim tamjana koji se dizao iz kandila.

Kad je prišao prvima, neki od njih su, smrknutog i tvrdog lica, odlučno odmahnuli glavom. Drugi su malo bili u nedoumici, osvrtali se lijevo i desno pa, kao da su našli podršku, takođe odbili. Kako je išao dalje, redom, sveštenik je nailazio na sve tvrđe i odlučnije suprostavljanje njegovoj namjeri. On je koračao sve nervoznije, sve se više vidjela ljutnja na njegovom dotad smirenom licu.

Niko nije prihvatio.

Bili su to prekaljeni ljudi. Mnoge su dane proveli po logorima, mnogo su se puta opraštali sa životom, mnogo su mučeni, zlostavljani i ponižavani. Popova prijetnja nije im mnogo značila, a drugog razloga za prihvatanjem njegovog zahtjeva nisu imali.

Ljut, uvrijeđen, pop se povukao u ugao i sjeo na svoju stolicu. Oni su ga smireno posmatrali, a on se nervozno vrtio, gledao prema vratima, očito ga je ljutilo i kad bi samo jedan pogled bacio po redu ljudi oko sebe. Onda je ustao, zatresao rešetku na izlazu, došao opet u ugao, pokupio svoje stvari i zašao kroz vrata koja mu je čuvar držao a da se nije nijednom osvrnuo na zatvorenike.

* * *

Odmicalo je popodne puno mučnog iščekivanja. Svud okol je vladala neka mukla tišina. Bojali su se popove prijetnje. Ali niko nije ulazio. Nisu ih čak pustili na jutarnje mokrenje.

Kad je jedan rekao da je kroz rupu vidio prazan kamion koji se zaustavio u dvorištu, nisu tome pridavali mnogo značaja.

Kroz hodnik se začulo mnogo koraka. Na čelu grupe išao je neki oficir, za njim civili sa značkom Crvenog krsta, policajac sa debelim fasciklama pod rukom i nekoliko čuvara. Kad su ušli, oficir i onaj iz Crvenog krsta su ih samo gledali, redom, jednog po jednog. Policajac je otvorio svoje fascikle:

- Konačno smo dogovorili razmjenu. Danas ćete vi koje prozovem ići kućama. Svak će, kad bude prozvan, stati ovdje u red. Pa ovamo, druga kolona. Tim redom ćete ulaziti u kamion.

Prozivao ih je: ime, prezime, očevo ime, godina i mjesto rođenja. Od toga su imali prijatno osjećanje da se vraćaju sebi jer su sve ove dane po logorima bili kao bezimena, bezvrijedna bića. Onaj iz Crvenog krsta je gledao u svoj spisak i stavljao oznake pored svakog imena.

Prvi put su otvorili velika drvena vrata sale. Pred njima je pukao širok prostor dvorišta, pa sportska igrališta, pa zelene livade, u daljini šumovita brda. Nebo je bilo sivo, oblačno, ali im se i ono činilo lijepim i veselim.

Izlazili su u dvije kolone iz sale i penjali se na kamion prekriven ciradom. Dva vojnika su stajala sa strane i stalno vikala da se zbiju kako bi svi mogli stati. Bilo je tijesno, ali su bili radosni, spremni da sada, kada idu kući svašta izdrže. Kad su krenuli, dva vojnika su sjela pri kraju kamiona, sa spremnim puškama. Cirada je bila dignuta i svjež vazduh je ulazi među zbijena tijela. Iza njih je išao džip sa vojnicima, pa onda automobil Crvenog krsta.

Spustili su ciradu, i vojnici su sišli s kamiona. Sad nisu smijeli vidjeti mjesta kroz koja prolaze. Iz daljine su se čuli topovi i ujednačena puščana paljba.

Kamion je stao, podigli su ciradu i naredili im da izlaze. Padala je kiša, ali na to se više niko nije obazirao.

- Hreša - rekao je Džafer čim se osvrnuo oko sebe.

- Otkud znaš? - pitao je Sfet.

- Kad sam planinario, sto puta sam ovuda prošao.

Safet iznenađeno pogleda u Džaferove priglavke, kao da ih prvi put vidi. Džafer je koračao po mokrom asfaltu kao da je u cipelama.

- Džafere, namočiće ti se noge.

- Neka će, baš me briga. Kad dođem kući osušiće se.

U koloni po jedan, prolazili su između četnika, onda je onaj iz Crvenog krsta po imenima još provjeravao da li su svi na broju i prelazi li na drugu stranu. Pored njega su stajala dva vojnika Ujedinjenih nacija, pa dalje neki civili sa tašnama, bijeli transporter međunarodnih snaga, i oko njega nekoliko vojnika, onda opet grupa civila i kraj njih vojnik sa beretkom na kojoj se vidi bosanski grb.

- Vidi, Safete, naš vojnik! - Džafer je bio toliko uzbuđen, toliko je pohrlio na drugu stranu da su ga "plavi" vojnici morali zadržati dog ga ne pronađu na spisku.

Kad su prošli posljednju kontrolu, znali su da su konačno odvojeni od četnika. Grlili su se, plakali i smijali se u isto vrijeme. Vojnici pod plavim šljemovima su ih gledali sa strane, na njihovim licima nije se moglo razabrati neko osjećanje. Nije u izrazu tih lica bilo ni simpatije ni odbojnosti. Možda je baš to izazvalo Safeta, možda je očekivo da će se vojnici radovati zajedno s njima.

- Evo, gledajte, mi smo ratni zarobljenici - govorio je na engleskom.- Zar vam mi ličimo na ratnike? Mi smo obični civili koje su pokupili po kućama, držali nas u logorima i mučili, neke su i pobili. Evo, pogledajte ovog mog prijatelja. To je star čovjek, bolestan, vidite kako su ga tukli. Izveli su ga iz kuće a nisu mu dali ni da se obuje. I to je ratni zarobljenik. E, gospodo moja vi se samo smješkate i klimate glavama, umjesto da nam pomognete protiv ovih zlikovaca.

Riječi su Safetu tekle nezaustavljivo, kao da je dignuta neka brana. Ipak se zabrinuo da vojnike ne uvrijedi pa je nastavio na bosanskom jeziku:

- Baš vas briga. Lijepo ste se jutros najeli, popili kafu i došli da obavite svoj posao. Onda ćete na obilan ručak, pa popodnevni odmor, pa večernja štetnja, možda uhvatite i neku našu curu, to je sad jeftino, kao što je u ratu jeftino i sve drugo što je vrijedno. A plata ide. Dobra plata, u dolarima.

- Stani, bolan Safete, pusti ih. - Džafer ga je trzao za rukav i vodio ka izlazu iz kruga koji su činili strani vojnici. Kretali su prema svom vojniku i autobusu kji ih je čekao. Pored njih je prolazila grupa mladića u civilnim odijelima, a među njima se isticao jedan krupan, snažan momak, pognute glave.

- Znaš li ko je ono?

- Ko?

- To ti je Rambo. Poručnik, tenkista. Naši su mu na mostu Vrbanja zapalili tek i zarobili ga kad je krenuo da bježi.

- Nisu ga treali pustiti.

- Imaš pravo. A šta bi onda bilo s nama? Pobili bi nas.

Prišli su vojniku s bosanskim grbom na kapi. Džafer ga je zagrlio, sageo mu glavu i poljubio grb.

- Dobro je ljudi, dobro je. Požurite. - Vojnik se smješkao i gurao ih prema autobusu. - Pogedajte okolo.

U šljiviku su četnički mitraljezi upereni u nas. Mogu zapucati. Ulazite brzo u autobus.

Kada je autoubus krenuo, veselo raspoloženje se pojačalo: glasno su govorili, neki su počeli pjevati. Posebno su radosni bili pušači: vozač je svakom dao po cigaretu.

- Što si ono pričao onim vojnicima na engleskom? Nešto si i na mene pokazivao.

- Govorio sam im da smo mi obični civili koje su proglasili ratnim zrobljenicima, da ti kao star čovjek i...

- Pa, ja jesam ratni zarobljenik. Prvi. Nisam gore to smio pričati. Kad su mi došli pred kuću, potegao sam pušku, htio sam da ubijem bar jednoga. Ali zaglavio mi se metak u cijevi. Stara tandžara, nije dugo iz nje pucano, pa zatajila. I sam mi je žao što nije opalila. Sad ću ja opet dolje u gradu uzeti pušku, samo ako mi daju.

- Neka, Džafere, šta će ti to .Ti si star čovjek.

- Star, star. Nije važo! Važno je šta je mogu. - Džafer je bio ljut. - Nemoj ti meni te priče: star, pa star. I još strancima pričaš, valjda treba da se sažale na me. Neću ja njihovog sažaljenja. Niko ne treba mene da žali!

Bio je istinski uvrijeđen. Safet je zašutio. Džafer je gledao kroz prozor. Safet je prvi put obratio pažnju na čovjeka koji je sjedio pored njega u drugom redu sjedišta. Taj je bio miran, ukočen, zagledan preda se. Safet nije mogao da se sjeti da ga je prije vidio.

- Šta ti je, ti kao da se ne raduješ što idemo dolje u grad.

- Ne radujem se. Ja znam kako je dolje.

- Šta ti nisi...?

- Nisam bio s vama. Ja sam Srbin, bili su me poveli na razmjenu. Sad se vraćam u Sarajevo.

- A što to?

- Ja sam Sarajlija. A nisam učinio ništa zbog čega bih bježao. Neke komšije su rekle za mene da sam snajperista, da s prozora ubijam ljude. Upali su mi vojnici u stan. pretukli me i odveli u zatvor. U stvri, neko je htio da uzme moj stan. Ćerka mi je ljekar, radi u bolniki, tamo sad i spava jer nemamo stana. Juče su me strpali u grupu za razmjenu. Bilo nas je četrnaest. Trojica su jutros onima iz Crvenog krsta rekli da neće da idu, i pušteni su kućama. Ja sam se dvoumio. Ali kad sam vidio vas, i one koji su vas držali, odlučio sam da se vratim s vama u grad.

- Bojiš li se?

- Svakako. Ali znam da gore onima neću, ja tamo ne spadam. U gradu ću sad biti slobodan, valjda ću biti bolje sreće. Ima dolje još dosta Srba koji žive kao i ostali pa što ne bih i ja. A moram se pobrinuti i za ćerku, sama je. Ona i ne pomišlja da nekud ide i da ostavi svoje bolesnike.

Pesma je u autobusu bivala sve glasnija i složnija. Kada su stigli iznad Višegradske kapije, začula se pucnjava, meci su počeli fijukati okolo i odbijati se od kamene gromade i kuće.

- Lezite, lezite ljudi - vikao je panično vozač. - Supstite se iza sjedišta, gađaju nas sa Lapašnice.

Niko ga nije poslušao, samo su zapjevali još glasnije. Autobus se polahko provukao kroz Višegradsku kapiju, a onda hitro krenuo strmim ulicam prema Baščaršiji.

(Tekst elektronizirao Emir Fetahović, Novi Pazar)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin