Neizvjesni odlazak

Autor: Senadin Pupoviæ

Svi su čekali da Zajko ode. Rečeno mu je da je putnik još prije mjesec dana. Njegova stara majka, žena i petoro djece su se već počeli pirpremati za njegov odlazak. Čak je i njihova jedina krava Mrkulja spremana za kasapnicu.U varoši je u zadnje vrijeme omiljena terma razgovora bila : - Je li došlo najzad vrijeme da Zajko ode. I djeca su neštonačula pa su u svojim igrama razbrajalicama počela govoriti: - Zajko će da ode, hoće-neće , hoće-neće, hoće-neće. Nekad bi zastala na - hoće, nekad na - neće i tako bi dalje nastavljala svoju igru.

Prođe nekih dobrih mjesec dana pa i vičše, a Zajko se ne pridržava određenog datuma za odlazak. Ispade nekako kao da je iz čista mira obolio. Poneko bi u šali dobacio:

- Razbolje se od ćefi da ne radi.

Bio je jedan od boljih putara u kraju. Uvijek je bio spreman da održava i najneprohodnije puteve u kraju. Ljeti bi čistio put od odrona kamenja poslije kiša, kada bikopao kanale za vode što oštećuju puteve. Zimi je posebnom drvenom lopatom čistio snijeg i led. Sve je nekako u njegovom životu bilo vezano za put i putovanje i lakše odlaženje i dolaženje. Dugo je obavljao taj posao bez nekih posebnih tečškoća, ali u posljednje vrijeme je osjetio da polako slabi. Pritisnuo ga neki čudni zamor i na manji napor uz jaki jutarnji kašalj, bol u kostima i otežano hodanje. U početku mu se činilo da je to zbog toga što nema vremena za odmor. Cilj mu je bio da što više zaradi. Sada mu je već dosadilo da mijenja satove uveče kada izađe u varoš. To mu je bila velika razonoda. Činilo mu se da ako sa nekim ne zamijeni sat uz simboličnu nadoknadu, da mu je propao večernji izlazak.

Trebalo je dosta vremena da protekne pa da Zajko ozbiljno shvati svoju bolest. Kadviše nije imao kud, požalio se bratu Rešmu. Ovaj ga je pažljivo saslušao, odveo ga ljekaru i Zajko je hitno prebačen u Bolnicu u Podgorici. Kad je stigao tamo, bio je vrlo zadovoljan na prijemu i ophođenju prema njemu. I pored teškog stanja, brzo je uspostavljao kontakt sa bolničkim osobljem , počevši od čistačice, sanitetke do doktora.

Svima im je bila čudna njegova vedrina, upornost, spremnost na šalu s obzirom na njegovu tešku bolest.

Jednom za vrijeme vizite, kada su doktori pregledali nalaze i ostalu dokumentaciju i vrtjeli glavom, pretpostavljajući da je nešto ozbiljno sa njegovim zdravljem , Zajko tiho prozbori:

-Cio vijek sam radio na putu, da olakšam putovanje. Sada je došao red da i ja otputujem.

Kako koji dan osjećao je jači bol u stomaku i u kostima. Nije mogao više da hoda. Tek je sa krajnjim naporom uspijevao da se okrene. Dosadilo mu je da bude više u bolnici kada pored brojnih lijekova i ostalih terapija njemu nije ništa bolje. Učinilo mu se da je tu jako dugo. Tražio je da mu dođe brat Rešmo.

Rešmo je inače planirao da dođe prije Zajkovog poziva. Šef bolnice mu je još ranije poručio da dođe kod njega na razgovor. Međutim on nije mogao da pođe prazan u posjetu bratu. Uspio je nekako da obezbijedi pastrmku iz jezera, jednu teglu skorupa i flašu šljivovice za doktora što liječi Zajka.

Kad je ušao u kancelariju šefa bolnice, pri rukovanju sa njim Rešmu zadrhta ruka.

-Ti si brat Zajkov - reče doktor.

- Jesam. Danas sam stigao - nesigurnim glasom izgovori Rešmo, predosjećajući nemaposla od Zajka. Već je pretpostavljao šta će mu ovaj reći. Prije no što će mu još nešto kazati šef bolnice, Rešmo polako spusti skroman poklon na sto govoreći:

- Ovo je samo mali znak pažnje.

Nije trebalo. Svima nam je stalo da izvučemo Zajka. Meni je poznato da ste vi siromašna porodica. Zajko je ozbiljno obolio, nema mu spasa. Može još najduže deset dana. Najbolje bi bilo da ga odmah povedete kući, da se ne izlažete kasnije većim troškovima. Nažalost ima ono najgore.Ima tumor u stomaku koji se proširio na kosti. To se jasno vidi na snimku. I pokaza Rešmu rendgenski snimak u koji se on, normalno ne razumije, ali je zapazio ogromnu neravninu i bjelinu na kostima.

- Mnogo su skupi troškovi spremanja umrlih - nastavi dalje ljekar. Pošto za to treba dosta novca bolje je da ga sad ne trošite, trebaće vam kasnije.

Slušajući ove riječi Rešmo htjede nešto da izgovori, ali osjeti neku gorčinu, pa mu riječ zastade ugrlu. Žao mu bi Zajka još više, a naročito njegovo petoro djece. Njegova žena Ema, nepismen i nesnalažljiva kada om umre kako đe mođi da izdržava porodicu. Moraće sav teret da padne na njegova leđa. Kako će on , seljak koji nigdje neradi , a živi od nadnice , mođi da izdržava dvije porodice.

Razmišljao je koji je najbezbolniji način da ovo saopšti majci. Plašio se da joj kaže istinu. Ona, od kako joj je muž poginuo u šumi od bukve, stalno ima nekakve crne slutnje. Može od bola da presvisne. Bog zna o čemu još nije mislio. Snužden i oborene glave izađe iz kancelarije šefa bolnice.

Sjutradan Zajka dovedoše kući. Postaviše ga u već pripremljenu postelju. Soba se nalazila sa istočne strane, tako da je mogao da posmatra rane jutarnje zrake sunca.Naročito je volio da posmatra lagano pomaljanje sunca, tako da je pratio svaki njegov pokret. Činilo bi mu se da kad god bi ugledao sunce da mu je na momenat lakše i kao da je neprestano želio što više sunca. Pošto nije mogao ništa da jede, svakodnevno je bio na vještačkoj ishrani. Primao je infuzije dva puta dnevno. Dolazilo je dosta naroda da ga obiđe. Neko iz sažaljenja, neko iz radoznalosti. Uglavnom skoro da nije bilo dana da nema posjete, mada je on više volio mir i tišinu i da ga niko ne uznemirava.

Jednoga dana nenajavljeno dođoše njemu u posjetu njegove kolege sa posla. Prvo ih je dočekala njegova majka Šema i kad je upitaše ima li kakve nade, ona odgovori:

- Daće Bog.

Polako su ušli u kuću. Posjedaše oko postelje što bliže bolesniku. Tiho su se pozdravili sa njim. Sudeći po njihovom izrazu lica bilo im ga je žao zbog ove njegove nezavidne situacije. Jedino se Gašo nešto vrpoljio. Očigledno, nije mogao da sjedi mirno. Jedino on nije nešto posebno progovorio sa Zajkom osim što se rukovao sa njim. Kao da se nešto ustručavao da nešto priča. Kada su se svi ispričali sa Zajkom, onodjednom progovori glasno:

- Vala Zajko, žao mi je što te ovo snašlo. Šta će se. Sve što je od Boga insan mora da pretrpi. Znaš da smo dijelili dobro i zlo. Svi smo mi putnici, neko prije neko kasnije. Ne bi sudbina da ti vratim onaj dug od prošle godine. I sam znaš nema se. No, dug je dug i nema se kud. Evo za one pare što sam ti dužan da ti iskopam grob - i poče da ga mjerka očima preturajući po džepovima tražeći metar koji koriste krojači kada uzimaju mjeru živima.

U stvari, Gašo je ove zime imao prilično posla oko kopanja grobova. Neke strašne bolesti su se nadvile nad gradom na jezeru grabeći nemoćne i starije. Dosta je brzo kopao grobove. Nije griješio sa mjerom već je vječne kuće gradio sa velikom preciznošću. Sam se ponudio Zajku da mu izgradi kuću u kojoj će vječno boraviti.

Na ove riječi Zajko se trgnu, polako se ispravi i povika:

- Gašo, ne bio zdravo, kopaj za sebe grob! Vrati ti meni pare. Naći će se neko da me sahrani. Neću ostati neukopan. Idi smjesta napolje. Kad ja ozdravim vidjećemo se na sudu ako ne vratiš dug. Još neko će znati ko si i šta si. Zatim se okrenu prema prisutnima riječima:

-Jeste li čuli ljudi šta ovaj reče. Ako bude trebalo pristajete li da mi svjedočite.

- Pristajemo - rekoše svi u glas, pošto su takoreći bili sigurni da za to neće imati potrebe jer je Zajko ionako već gotov.

Gašo ljutito napusti kuću ne primjećujući kako psi lutalice laju za njim, prateći tako njegove užurbane korake.

Nije samo Gašo sa nestrpljenjem čekao Zajkov odlazak. Stara Halima se poprilično novca zadužila kod Avda Bakoča. Dugo je čekala da joj djeca iz Amerike pošalju novac. Ali kako niko nije skorije dolazio i tako donio novac, dug je rastao. Dosadilo Avdu da čeka i jednoga jutra se pravo uputi prema Haliminoj kući. Nađe je kako slažedrva i obrati joj se:

- Znaš i sama Halima koliko dugo te čekam za one pare. Hitno su mi potrebne. Danas mi stiže roba i treba odmah da je platim. Molim te obezbijedi mi pare kolko je odmah.

- Avdo, ja znam da ti je žurno za pare i mene je vjeruj sramota. Molim te strpi se još malo. Moj rođak Zajko samo što nije umro. Sigurno će neko iz Amerike doći na sahranu, pa će ta djeca po nekome uputiti pare. Bićeš razdužen bez brige - izgovoriHalima tihim i zabrinutim glasom.

-Pa šta! Kad će više taj Zajko da ode - promrmlja Avdo kroz zube i ljutito nastavi:

-Još koliko moram čekati.

Avdo vidje da nema posla od para i polako se vrati nazad.

Zajko nije nikome ništa nažao učinio, nema niko razloga da ga mrzi. Jedino ako je nekoga možda zakinuo za neki iznošeni i upotrebljavani ručni sat, no nekako ispade da su mnogi priželjkivali da što prije ode.

Rašo kazandžija od jesenas pravi veliki kazan. U početku je mislio valjaće za pečenje pekmeza, jer su šljive dobro rodile. Trudio se da ga napravi što najbolje može.

Stavio mu je dvostruko dno. Dobro ga kalajisao. Mislio je uzeće dobre pare za njega.

Po neko bi se interesovao za kazan, ali čim bi čuo cijenu odmah bi pobjegao kao oparen. Kad je čuo za Zajkov bolest i da mu nema spasa, Rašo je dograđivao kazan, postavio mu specijalne ručke. Došao je da može da posluži za zagrijavanje vode prilikom obrednog kupanja umrlih. Očekivao je da čće neko od Zajkovih rođaka kupiti kod njega ovaj kazan.

Rešmo je svo vrijeme bio uz Zajka, koji je najviše volio da je on pored njega, da mu doda vode, da ga ispravi, ponudi nešto da popije, pošto poodavno već ništa ne jede. Iz obližnje ambulante na poziv rodbine neko bi od medicinskog osoblja došao da ga obiđe. Uglavnom su svi odmahivali rukom na upitne poglede Zajkove rodbine, na taj način govorečći da od njega nema posla.

Neko se slučajno dosjeti da u obližnjoj kasarni radi vojni ljekar porijeklom iz Vojvodine. Nekako je ukorijenjeno mišljenje da su vojni ljekari najbolji. Često se kaže kad ni vojni ljekari ne mogu pomoći onda je stvarno kraj. Rešmu se uveza u glavu dajoš ovo pokuša, da pozove ovoga doktora da pregleda Zajka. Mislio je da će se na taj način u potpunosti odužiti njemu kada je u pitanju pomoć ljekara. Zamoliće ga da dođe. Ako ga odbije stvar je jasna I neće mnogo očajavati.

Najzad poslije dugog premišljanja Rešmo pođe u kasarnu, nađe tog ljekara mi sve mu ispriča.

- Želja mi je još ovo da pokušamo - izgovori na kraju Rešmo.

Ovaj htjede da ga odmah odbije, ali se ipak sažali i reče:

- Ovdje ću prekršiti svoj princip, pošto do sada nisam nigdje išao civilima u kućnu posjetu. Otići ću tek toliko da me bolesnik vidi - uzimajući u obzir značaj psihološkog momenta kod ovakvih teških bolesnika, da im se čini da im olakšaju muke kad im dođe čuveni doktor

- Dođi sjutra po mene - reče vojni ljekar opraštajuši se sa Rešmom.

Rešmo je rano pošao po doktora. Kad su stigli ulazeći u kuću, ovaj je pažljivo pregledao okolinu kuće, zaštićenost od vlage, izloženost suncu i sve ostalo što bi bilo od uticaja za Zajkovu bolest. Č Čim je ušao u sobu kod Zajka odmah je osjetio miris vlage. Shvatio je da su uslovi za život nepovoljni. Upitao je Zajka da li je neko od njegovih najbližih bolovao od slične bolesti. Ovaj mu odgovori da su mu otac i majkabili plućni bolesnici, a i on je često ranije kašljucao. U dužem razgovoru se uvjerio da je u ovoj kući bilo još sličnih bolesnika. Pažljivo ga pregledajući ustanovio je da boluje od jedne bolesti koja se prvo javlja na plućima, a može rijeđe da zahvati druge organe, a vrlo rijetko kosti. Po mišljenju ovoga doktora kod Zajka se upravo to dogodilo. Okupio je njegovu rodbinu i kazao im da boluje od teške bolesti koja je zahvatila kosti i crijeva i da će pokušati nešto da učini.

Uskoro je Zajko počeo da dobija nove injekcije i ljekove. U početku se bunio jer ih se dosta naprimao. Govorio je da nema mjesta gdje bi primio injekciju pošto mu je čitavo tijelo izbodeno. Ali na Rešmovo navaljivanje ipak je popustio.

Kako je koji dan prolazio Zajku se učini da jasnije vidi sunce kako se izjutra pojavljuje, sjajno, desno od njegove postelje. I tako kako koji dan osjećao je lagano poboljšanje. Tražio je da mu donesu šerbeta i kruške iz vodnice koje se daju za oporavak najtežim bolesnicima. Neko mu predloži da pije kozju vareniku. Već je počeo pomalo da se pridiže.Vojni ljekar ga je redovno obilazio. I sam se čudio svom uspjehu i brzini Zajkovog oporavka. Kroz mjesec i po dana Zajko je mogao uz pomoć štaka da sam ode do kupatila. Postao je najednom mnogo pričljiviji. Ponovo se interesovao za satove. Počeo je ponovo da ih trampi, u početku sa onima koji su dolazili da ga obiđu, kasnije im je poručivao da od njegovih poznanika donesu neki stari sat, koji kad bi stigao do njega sa velikim zanimanjem je razgledao.

Jednoga dana odluči da siđe u varoš. Uzeo je dvije močuge, nije htio da hoda sa štakama i polako uz pomoć djece počeo je da obuva cipele.

- Ne Zajko jesi li poludio. Skrhaćeš se. Još je rano zatvoj izlazak - stade ga prekorijevati majka plašeći se da negdje ne padne i ponovo padne na postelju.Uzalud je bilo ubjeđivanje ostarjele majke, on je odlučio da ode i nema druge.

Uz pomoć močuga, nogu preko noge, polako klecajući Zajko se spuštao u varoš.

Ona kraća noga mu je smetala da korača brže, ali je nekako stigao do cilja.

Prvo što je uradio ušao je u slastičaru kod Meda koji ga je začuđeno posmatrao i zamalo mu nije ispao burek iz ruke koji je nosio mušteriji. Zajko je tražio halve sebe da počasti. Kaže se za nekoga ko učini dobro djelo: -usta ti halve jela. Kakvo je to dobro djelo Zajko učinio. Možda što se spasao Azrailovog zagrljaja. Sa apetitom je dokrajčio halvu, čak je naručio još jednu.

Svo vrijeme ga je Medo pažljivo posmatrao iako zauzet poslom oko pravljenja bureka, pošto će sad školski odmor, pa će đaci iz obližnje škole nagrnuti na doručak

I sam je čuo priču o Zajkovom neželjenom odlasku. Bio je ubijeđen da je on već davno otpraćen na drugi svijet, a on sada traži dvije porcije halve. Toliko se zanio Zajkovom pojavom da je zaboravio koji burek da odnese mušteriji: da li sa mesom, da li sa sirom ili sa zeljom i više puta je ponavljao istom gostu:

Šta želite - iako mu je ovaj već rekao koji hoće burek.

Zajko sjedi u uglu slastičare i kroz prozor posmatra prolaznike koji ga začuđeno gledaju, ostavljajući svoje posljednje zalogaje za neko drugo vrijeme.

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin