Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Bilingvizam u bošnjaèkoj književnoj tradiciji - Bosnjaci

Bilingvizam u bošnjaèkoj književnoj tradiciji

Autor: Ismet Bušatliæ

 

Tekst pod naslovom Bilingvizam u bošnjaèkoj književnoj tradiciji istražuje i prati zanimljivu i nerijetku pojavu meðu bosanskohercegovaèkim spisateljima (od Hasana Kafije Prušèaka, preko Abdullaha Bošnjaka i Mesafi-efendije Kninjanina do Mehmeda Teufik-efendije Azabagiæa i Hilmi-efendije Taslidžaka) da neka svoja djela napišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih uèenika, intelektualaca drugog govornog podruèja, ili predstavnika vlasti, pretoèe u traženu jezièku varijantu.

Širenjem islama izvan granica arapskog govornog podruèja javljaju se prvi primjeri bilingvizma u književnoj tradiciji muslimana. Pisanje na arapskom jeziku znaèilo je uklapanje u matiène tokove islamske kulture i ljubav spram jezika Objave i Poslanika, a njegovanje narodnoga izraza oèuvanje tradicija koje nisu bile u suprotnosti sa Šerijatom. Kako se vremenom broj govornih podruèja na kojima je prihvatan islam poveæavao, uz arapski jezik kao jezik islamske civilizacije, prihvaæeni su prvo perzijski, a potom, turski, urdu, malajski i dr. Na nearapskim govornim podruèjima arapski je, na izvjestan naèin, postao jezikom vjere, dok se drugim jezicima koristila administracija i književnost. No bilo je i odstupanja od ove prakse, pa se èesto susreæemo sa književnicima koji svoja djela pišu na sva tri velika jezika islama. Na našim podruèjima prihvaæena je, manje-više, ista praksa. U divanima poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima nalazimo nesrazmjeran broj pjesama pisanih na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Pjesnici poliglote ponekad su virtuozno demonstrirali svoju superiornost u ovim jezicima pa su pokušavali i uspijevali da jednu istu pjesmu skladaju i ispisuju stih po stih naizmjenièno u tri ili èetiri jezika. Prvi primjer nalazimo u jednoj pjesmi (arapski-perzijski-turski) Gornjevakufljanina Mustafe Muhlisije koji je tako spjevao kasidu Medhiyyu Hekim-oglu Ali-paši nakon njegove sjajne pobjede sa Bošnjacima nad austrijskom vojskom 4. augusta 1737. godine pod Banjom Lukom, [1] a drugi (arapski-perzijski-turski-bosanski) u anonimnoj kasidi arzuhalu o teškim prilikama u Bosni za vrijeme vezira Mustafa-paše Tekelije (1057/1647). [2]

Zanimljivija pojava zabilježena je u dva vremenska perioda kada naši istaknuti književnici neka svoja djela pišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih uèenika, intelektualaca drugog jezièkog podruèja, ili predstavnika vlasti, pretaèu u traženu jezièku varijantu. Prvu takvu pojavu imamo krajem XVI i poèetkom XVII vijeka (Hasan Kafija Prušèak, Abdullah Bošnjak i Mesafi-efendija Kninjanin), a drugu krajem XIX stoljeæa (Mehmed Teufik Azabagiæ i Hilmi-efendija Taslidžak).

I

Prvi primjer susreæemo krajem XVI stoljeæa, a vezan je za Hasana Kafiju Prušèaka (u. 1025/1615) [3] i njegovo djelo Us ū l al-hikam f ī niz ā m al - ā lam (Temelji mudrosti o ureðenju svijeta) po kome je najviše poznat u svijetu. [4] Osnovni tekst ovoga djela na arapskom jeziku Kafija je napisao u Pruscu u mjesecu zilhidždžetu 1004/1596. godine, a u narednom mjesecu (5. muharrema 1005.) krenuo je iz Prusca da se pridruži sultanovoj vojsci koja je pošla na Jegar. "Na tome blagodarnom i pobjedonosnom putovanju sam - piše on u autobiografskom djelu Niz ā mu l -´ulem ā ‘‘il ā H ā tim al-anbiy ā‘‘ [5] - svoju raspravu Us ū l al-hikam... izložio sultanovim zastupnicima, velikanima iz reda ministara i velikih uèenjaka, da mi daju svoje sugestije. Meðutim, oni su mi preporuèili da je prevedem na turski jezik, kako bi mogla biti predoèena sultanu i korisno poslužiti èinovnicima carskog divana. Zatim su ovog pukog siromaha obavezali da prihvati dužnost kadije u Pruscu. Prema njihovoj plemenitoj preporuci - nastavlja Kafija - poduhvatio sam se prevoðenja i tumaèenja."

Turskoj verziji djela Kafija je dodao poseban predgovor, a zatim je iza svake reèenice arapskog teksta ispisivao njen turski prijevod i gotovo svaki važniji stav prokomentarisao, ilustrirao brojnim primjerima, te ukazao na koje je dogaðaje i pojave aludirao u osnovnom tekstu, što daje veæu vrijednost ovoj verziji djela. Navedenom treba dodati i to da je arapska verzija pisana u rimovanoj prozi, a turski prijevod i komentar obogaæeni brojnim stihovima na perzijskom jeziku.

"Nakon što sam djelo protumaèio najjasnijim stilom, - kaže dalje Kafija - završivši u mjesecu redžebu 1005/1597. godine, napustio sam dužnost kadije i uputio se u zaštiæeni carski grad, Istanbul(...)." Došavši u Istanbul Kafija je djelo predao velikom veziru Ibrahim-paši, a on ga je, sa još nekim njegovim djelima, proslijedio sultanu, koji mu je svojim vlastoruènim pismom (hatti-šerifom) dao kadiluk u Pruscu kao doživotnu mirovinu, pod uvjetom da pouèava ðake u svome zavièaju.

II

Drugi zanimljiv sluèaj predstavlja pedagoški traktat Muslihuddina b. Alija (Muslihudd ī n b. ´Al ī), poznatog kao Musafi/Mesafi (Mus ā f ī/ Mas ā f ī) efendija , [6] o kome znamo samo ono što je sam o sebi rekao u uvodu svoga djela. Prema tome, roðen je u Kninu (nepoznate godine) i tu, vjerovatno, stekao osnovno obrazovanje, a zatim (po vlastitoj volji ili na poticaj roditelja) odlazi u Istanbul gdje završava neku od viših medresa. Specijalizaciju stjeèe u Sofiji kod šejha Muhammed-efendije, poznatijeg pod imenom Kurd-efendija. Poslije svršenih nauka povratio se u rodno mjesto i nezadovoljan prilikama u njemu seli u Banju Luku gdje se posveæuje nastavnièkom radu više od dvadeset godina, gradi sebi kuæu, osniva hajrate (medresu i biblioteku) i piše nauèna djela. Nije poznato u kojoj banjaluèkoj medresi je predavao prije nego što je sagradio svoju uz koju je osnovao i biblioteku èiji je poèetni knjižni fond brojao stotinu i dvadeset rukopisnih kodeksa.

Jedino za sada poznato djelo napisao je na zahtjev svojih uèenika i nazvao ga Tuhfat al-mu ´allim ī n wa hadiyyat al-muta´allim ī n. Pisanje arapske varijante djela zapoèeo je u vrijeme bosanskog valije Gurdži Mehmed-paše (muharrem 1015/9. V. - 7. VI 1606 - muharrem 1017/17. IV - 16. V 1608), koga spominje u uvodu, a dovršio 1018/1609. godine. Tada su ga njegovi uèenici koji su bolje poznavali turski jezik zamolili da djelo prevede na ovaj jezik, on je to uèinio i tursku verziju djela nazvao Munyat at-t ā lib ī n wa ġ unyat ar-r āġ ib ī n.

Djelo predstavlja prvi poznati pedagoški traktat napisan na našim prostorima. Raðeno je po uzoru na Muhammeda el-Gazalija (u. 505/1111) i Burhanuddina ez-Zernudžija (oko 600/1203), a podijeljeno je u pet poglavlja i napisano na temelju brojne literature koju autor redovno navodi. Sa napisanim djelom Mesafi-efendija se zaputio u Istanbul i prikazao ga sultanu Ahmedu I (1603-1617). Sudeæi prema jednoj njegovoj nedatiranoj bilješci o uvakufljenju, na rukopisu koji se èuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu, tada je postavljen za banjaluèkog muftiju. Do kada je vršio tu dužnost za sada nije poznato.

Za sebe još kaže da je sudjelovao u raznim ratovima i borio se "perom i maèem preko èetrdeset godina". Iz druge, takoðer nedatirane bilješke na rukopisu saznajemo da je umro (nepoznate godine) i ukopan u Banjoj Luci. Obje verzije njegova djela èuvaju se u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu: arapska pod brojem 564, a turska pod brojem 352. Dva kraæa izvoda iz arapske verzije djela ispisana su bila u Medžmui br . 4432 (F. 100 b -102 a) Orijentalnog instituta u Sarajevu.

III

Treæi, ne manje zanimljiv, sluèaj vezan je za Abdullaha Abdija Bošnjaka (u. 1054/1644) i njegov komentar Ibn Arebijeva djela Fus ū s al-hikam, naslovljen Tad ğ alliy ā tu´ar ā ‘‘isi n-nus ū si f ī manass ā ti hikami l-fus ū si, po kome je i dobio naziv Š ā rih al-Fus ū s. [7] Za taj komentar Hadži Halifa kaže da je "možda jedan od najboljih komentara uopæe". On navodi da je autor komentar napisao najprije na turskom jeziku, pa kada se komentar proèuo u arapskom svijetu, traženo je od njega da i za Arape na njihovom jeziku, po njihovom ukusu i za njihov užitak, napiše isti komentar. [8] Na kraju komentara dodao je dužu kasidu na arapskom jeziku kao što je i turski komentar završio sliènom kasidom. [9]

IV

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine dovela je muslimane ove zemlje pred sudbonosnu dilemu: ostati na rodnoj grudi pod nemuslimanskom vlašæu ili se iseliti u neku od preostalih pokrajina Osmanskoga carstva. Jedinstvenog stava nije bilo ni meðu ulemom niti meðu narodom. Kao odgovor na ovo vjersko i egzistencijalno pitanje Bošnjaka pokušao je da odgovori tadašnji tuzlanski muftija, kasnije profesor i direktor Šerijatske sudaèke škole u Sarajevu (19. XII 1887. - 11. XII 1893) te reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (20. X 1893. - 31. III 1909) Mehmed Teufik Azabagiæ (1838-1918) [10] pišuæi Traktat o iseljenju (Ris ā la f ī l-hi ğ ra) 1884. godine, sastavljen iz tri poglavlja. U prvom analizira pojam hidžre, hadise o hidžri i stavove islamskih uèenjaka o ovom pitanju. U drugom poglavlju objašnjava pojam "daru l-harb - daru l-islam" (podruèje rata/podruèje islama), a u treæem pojam "feth" (osloboðenje/okupacija). [11]

Isti traktat Azabagiæ je, u nešto skaæenoj varijanti, napisao i na turskome jeziku i, nakon što je dobio pozitivnu recenziju Husejna Nuruddina Hafizoviæa i odobrenje Ulema medžlisa, štampao ga u Sarajevu 1886. godine u štampariji lista Vatan (izlazio 1884-1897), koji je izdavao Mehmed Hulusi (1849-1907). [12]

V

Potpuno drukèiji stav od Tuzlaka Mehmeda Teufika Azabagiæa imao je Pljevljak Hilmi b. Husejn Taslidžak, poznatiji kao Hilmi-baba Bošnjak. Biografski podaci o ovom uèenom Bošnjaku veoma su oskudni. [13] Zna se da je napisao slijedeæa djela: 1. Fath al-asr ā r wa ‘‘l-muškil ā t ‘‘al ā R ū h al-bay ā n bi `l-iš ā r ā t, 2. Kit ā b min al-fiqh wa l-fat ā w ā, 3. (al-)Ma ğā lis al-Bosnaw ī (al-bosnawiyya), 4. Mu´ğizāt an-Nabiyy, 5. Risāla fī s-siyāsa, 6. Tefsīr-i sūre-i wa d-Duhā. [14] Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine on napušta svoj rodni grad i odlazi najprije u Istanbul. Nezadovoljan stanjem i prilikama u prijestolnici Osmanskoga carstva, Hilmi-baba napušta Istanbul i, nakon kraæih boravaka u veæim gradovima Bliskoga istoka, stiže u Medinu gdje je, pravdajuæi svoje postupke i zagovarajuæi hidžru Bošnjaka sa okupiranih podruèja, napisao najprije arapsku, pa nešto kraæu tursku varijantu svoga Trakta o iseljenju i iseljenicima (Ris ā la f ī al-hi ğ ra wa al-muh āğ ir ī n). [15] Na kraju turske varijante stoji da je djelo napisano u medresi Mahmudijji u Medine-i Munevveri i završeno 23. ševvala 1302. (poèetak augusta 1884). [16]

VI

Potvrdu bilingvizma u bošnjaèkoj književnoj tradiciji susreæemo i u poeziji prelaznog perioda kada Bošnjaci prestaju pisati na orijentalnim jezicima i svoj književni i pjesnièki dar sve èešæe izražavaju bosanskim jezikom. Dva izvanredna anonimna primjera objavio je Salih Trako i ovdje ih neæemo ponavljati. [17]

 

Literatura

[1] Pjesmu je objavio Omer Mušiæ u radu "Hadži Mustafa Bošnjak - Muhlisi", Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX/1968-1969, Sarajevo, 1973, str. 105-107.

[2] Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, rukopis br. 3202; Muhamed Enveri Kadiæ, Kronika, IV/1, str. 119.

[3] S obzirom da o Hasanu Kafiji, njegovom životu i radu, postoji bogata literatura ovdje se ne donose ni osnovni podaci o auturu. Iscrpan popis izvora i literature može se naæi u knjizi: Hasan Kafija Prušèak, Izabrani spisi, Sarajevo, 1983.

[4] Djelo je štampano više puta: Istanbul, 1285/1868; Istanbul, s. a. u izdanju Hadži Ali ef. Foèe i litografiji Ali ef. Cepiæa iz Prijedora; Vilajetska štamparija Hidžaza, 1331/1913. Prevedeno je: na francuski (Garcin de Tassy) 1732. i 1824. godine; na maðarski (Imre v. Kar á cson) 1909. godine; na njemaèki (L. v. Talloczy) 1911. godine; i na bosanski (s. Bašagiæ) 1919. i (A. Ljuboviæ - F. Nametak) 1983. godine.

[5] Mehmed Hand žiæ, Niz ā mu l- ´ ulem ā ‘‘ il ā H ā tim al-anbiy ā ‘‘(Niz uèenjaka do posljednjeg Božijeg poslanika). Arapski napisao Hasan Kafi-ef. Prušèak, Sarajevo, Islamska dionièka štamparija, 1935, 55.

[6] Mehmed Handžiæ, "Orijentalni rukopisi kod Jugoslavenske akademije u Zagrebu", Obzor, 11. VII 1938; Isti, Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo,1999, str. 212-213; Muhamed Ždraloviæ, Prepisivaèi djela u arabièkim rukopisima, Sarajevo, 1988, knj. I, str. 221 i 251; knjiga II, str. 47-48.

[7] Safet-beg Bašagiæ, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912, str. 74-78; Mehmed Handžiæ, Književni rad bosanskohercegovaèkih muslimana, Sarajevo, 1934, str. 29-31;

(Znakovi vremena, broj 17, jesen 2002)
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim