Bilingvizam u bošnjačkoj književnoj tradiciji

Autor: Ismet Bušatliæ

Tekst pod naslovom Bilingvizam u bošnjačkoj književnoj tradiciji istražuje i prati zanimljivu i nerijetku pojavu među bosanskohercegovačkim spisateljima (od Hasana Kafije Pruščaka, preko Abdullaha Bošnjaka i Mesafi-efendije Kninjanina do Mehmeda Teufik-efendije Azabagića i Hilmi-efendije Taslidžaka) da neka svoja djela napišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih učenika, intelektualaca drugog govornog područja, ili predstavnika vlasti, pretoče u traženu jezičku varijantu.

Širenjem islama izvan granica arapskog govornog područja javljaju se prvi primjeri bilingvizma u književnoj tradiciji muslimana. Pisanje na arapskom jeziku značilo je uklapanje u matične tokove islamske kulture i ljubav spram jezika Objave i Poslanika, a njegovanje narodnoga izraza očuvanje tradicija koje nisu bile u suprotnosti sa Šerijatom. Kako se vremenom broj govornih područja na kojima je prihvatan islam povečavao, uz arapski jezik kao jezici islamske civilizacije prihvaćeni su prvo perzijski, a potom, turski, urdu, malajski i dr. Na nearapskim govornim područjima arapski je, na izvjestan način, postao jezikom vjere, dok se drugim jezicima koristila administracija i književnost. No bilo je i odstupanja od ove prakse, pa se često susrećemo sa književnicima koji svoja djela pišu na sva tri velika jezika islama. Na našim područjima prihvaćena je, manje-više, ista praksa. U divanima poezije Bošnjaka na orijentalnim jezicima nalazimo nesrazmjeran broj pjesama pisanih na arapskom, perzijskom i turskom jeziku. Pjesnici poliglote ponekad su virtuozno demonstrirali svoju superiornost u ovim jezicima pa su pokušavali i uspijevali da jednu istu pjesmu skladaju i ispisuju stih po stih naizmjenično u tri ili četiri jezika. Prvi primjer nalazimo u jednoj pjesmi (arapski-perzijski-turski) Gornjevakufljanina Mustafe Muhlisije koji je tako spjevao kasidu medhiyyu Hekim-oglu Ali-paši nakon njegove sjajne pobjede sa Bošnjacima nad austrijskom vojskom 4. augusta 1737. godine pod Banjom Lukom, [1] a drugi (arapski-perzijski-turski-bosanski) u anonimnoj kasidi arzuhalu o teškim prilikama u Bosni za vrijeme vezira Mustafa-paše Tekelije (1057/1647). [2]

Zanimljivija pojava zabilježena je u dva vremenska perioda kada naši istaknuti književnici neka svoja djela pišu na arapskom ili turskom jeziku, a onda ih, na zahtjev svojih učenika, intelektualaca drugog jezičkog područa, ili predstavnika vlasti, pretaču u traženu jezičku varijantu. Prvu takvu pojavu imamo krajem XVI i početkom XVII vijeka (Hasan Kafija Pruščak, Abdullah Bošnjak i Mesafi-efendija Kninjanin), a drugu krajem XIX stoljeća (Mehmed Teufik Azabagić i Hilmi-efendija Taslidžak).

I

Prvi primjer susrećemo krajem XVI stoljeća, a vezan je za Hasana Kafiju Pruščaka (u. 1025/1615) [3] i njegovo djelo Us ū l al-hikam f ī niz ā m al- ´ā lam (Temelji mudrosti o uređenju svijeta) po kome je najviše poznat u svijetu. [4] Osnovni tekst ovoga djela na arapskom jeziku Kafija je napisao u Pruscu u mjesecu zilhidždžetu 1004/1596. godine, a u narednom mjesecu (5. muharrema 1005.)) krenuo iz Prusca da se pridruži sultanovoj vojsci koja je pošla na Jegar. "Na tome blagodarnom i pobjedonosnom putovanju sam - piše on u autobiografskom djelu Niz ā mu l- ´ ulem ā ‘‘ il ā H ā tim al-anbiy ā ‘‘ [5] - svoju raspravu Us ū l al-hikam... izložio sultanovim zastupnicima, velikanima iz reda ministara i velikih učenjaka, da mi daju svoje sugestije. Međutim, oni su mi preporučili da je prevedem na turski jezik, kako bi mogla biti predočena sultanu i korisno poslužiti činovnicima carskog divana. Zatim su ovog pukog siromaha obavezali da prihvati dužnost kadije u Pruscu. Prema njihovoj plemenitoj preporuci - nastavlja Kafija - poduhvatio sam se prevođenja i tumačenja."

Turskoj verziji djela Kafija je dodao poseban predgovor, a zatim je iza svake rečenice arapskog teksta ispisivao njen turski prijevod i gotovo svaki važniji stav prokomentarisao, ilustrirao brojnim primjerima, te ukazao na koje je događaje i pojave aludirao u osnovnom tekstu, što daje veću vrijednost ovoj verziji djela. Navedenom treba dodati i to da je arapska verzija pisana u rimovanoj prozi, a turski prijevod i komentar obogaćeni brojnim stihovima na perzijskom jeziku.

"Nakon što sam djelo protumačio najjasnijim stilom, - kaže dalje Kafija - završivši u mjesecu redžebu 1005/1597. godine, napustio sam dužnost kadije i uputio se u zaštićeni carski grad, Istanbul(...)." Došavši u Istanbul Kafija je djelo predao velikom veziru Ibrahim-paši, a on ga je, sa još nekim njegovim djelima, proslijedio sultanu, koji mu je svojim vlastoručnim pismom (hatti-šerifom) dao kadiluk u Pruscu kao doživotnu mirovinu, pod uvjetom da poučava đake u svome zavičaju.

II

Drugi zanimljiv slučaj predstavlja pedagoški traktat Muslihuddina b. Alija (Muslihudd ī n b. ´ Al ī ), poznatog kao Musafi/Mesafi (Mus ā f ī/ Mas ā f ī) efendija , [6] o kome znamo samo ono š to je sam o sebi rekao u uvodu svoga djela . Prema tome , rođen je u Kninu (nepoznate godine) i tu, vjerovatno, stekao osnovno obrazovanje, a zatim (po vlastitoj volji ili na poticaj roditelja) odlazi u Istanbul gdje završava neku od viših medresa. Specijalizaciju stječe u Sofiji kod šejha Muhammed-efendije, poznatijeg pod imenom Kurd-efendija. Poslije svršenih nauka povratio se u rodno mjesto i nezadovoljan prilikama u njemu seli u Banju Luku gdje se posvećuje nastavničkom radu više od dvadeset godina, gradi sebi kuću, osniva hajrate (medresu i biblioteku) i piše naučna djela.

Nije poznato u kojoj banjalučkoj medresi je predavao prije nego što je sagradio svoju uz koju je osnovao i biblioteku čiji je početni knjižni fond brojao stotinu i dvadeset rukopisnih kodeksa.

Jedino za sada poznato djelo napisao je na zahtjev svojih učenika i nazvao ga Tuhfat al-mu ´ allim ī n wa hadiyyat al-muta ´ allim ī n . Pisanje arapske varijante djela započeo je u vrijeme bosanskog valije Gurdži Mehmed-paše (muharrem 1015/9. V. - 7. VI 1606 - muharrem 1017/17. IV - 16. V 1608), koga spominje u uvodu, a dovršio 1018/1609. godine. Tada su ga njegovi učenici koji su bolje poznavali turski jezik zamolili da djelo prevede na ovaj jezik, on je to učinio i tursku verziju djela nazvao Munyat at-t ā lib ī n wa ġ unyat ar-r āġ ib ī n .

Djelo predstavlja prvi poznati pedagoški traktat napisan na našim prostorima. Rađeno je po uzoru na Muhammeda el-Gazalija (u. 505/1111) i Burhanuddina ez-Zernudžija (oko 600/1203), a podijeljeno je u pet poglavlja i napisano na temelju brojne literature koju autor redovno navodi.

Sa napisanim djelom Mesafi-efendija se zaputio u Istanbul i prikazao ga sultanu Ahmedu I (1603-1617). Sudeći prema jednoj njegovoj nedatiranoj bilješci o uvakufljenju, na rukopisu koji se čuvao u Orijentalnom institutu u Sarajevu, tada je postavljen za banjalučkog muftiju. Do kada je vršio tu dužnost za sada nije poznato.

Za sebe još kaže da je sudjelovao u raznim ratovima i borio se "perom i mačem preko četrdeset godina". Iz druge , tako đ er nedatirane , bilje š ke na rukopisu saznajemo da je umro ( nepoznate godine ) i ukopan u Banjoj Luci .

Obje verzije njegova djela č uvaju se u Orijentalnoj zbirci HAZU u Zagrebu : arapska pod brojem 564, a turska pod brojem 352. Dva kra ć a izvoda iz arapske verzije djela ispisana su bila u Med ž mui br . 4432 ( F . 100 b -102 a ) Orijentalnog instituta u Sarajevu .

III

Treći, ne manje zanimljiv, slučaj vezan je za Abdullaha Abdija Bošnjaka (u. 1054/1644) i njegov komentar Ibn Arebijeva djela Fus ū s al-hikam , naslovljen Tad ğ alliy ā tu ´ ar ā ‘‘isi n-nus ū si f ī manass ā ti hikami l-fus ū si , po kome je i dobio naziv Š ā rih al-Fus ū s. [7] Za taj komentar Hadži Halifa kaže da je "možda jedan od najboljih komentara uopće". On navodi da je autor komentar napisao najprije na turskom jeziku, pa kada se komentar pročuo u arapskom svijetu, traženo je od njega da i za Arape na njihovom jeziku, po njihovom ukusu i za njihov užitak, napiše isti komentar. [8] Na kraju komentara dodao je dužu kasidu na arapskom jeziku kao što je i turski komentar završio sličnom kasidom. [9]

IV

Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine dovela je muslimane ove zemlje pred sudbonosnu dilemu: ostati na rodnoj grudi pod nemuslimanskom vlašću ili se iseliti u neku od preostalih pokrajina Osmanskoga carstva. Jedinstvenog stava nije bilo ni među ulemom niti među narodom. Kao odgovor na ovo vjersko i egzistencijalno pitanje Bošnjaka pokušao je da odgovori tadašnji tuzlanski muftija, kasnije profesor i direktor Šerijatske sudačke škole u Sarajevu (19. XII 1887. - 11. XII 1893) te reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (20. X 1893. - 31. III 1909) Mehmed Teufik Azabagić (1838-1918) [10] pišući Traktat o iseljenju (Ris ā la f ī l-hi ğ ra ) 1884. godine, sastavljen iz tri poglavlja. U prvom analizira pojam hidžre, hadise o hidžri i stavove islamskih učenjaka o ovom pitanju. U drugom poglavlju objašnjava pojam "daru l-harb - daru l-islam" (područje rata/područje islama), a u trećem pojam "feth" (oslobođenje/okupacija). [11]

Isti traktat Azabagić je, u nešto skaćenoj varijanti, napisao i na turskome jeziku i, nakon što je dobio pozitivnu recenziju Husejna Nuruddina Hafizovića i odobrenje Ulema medžlisa, štampao ga u Sarajevu 1886. godine u štampariji lista Vatan (izlazio 1884-1897), koji je izdavao Mehmed Hulusi (1849-1907). [12]

V

Potpuno drukčiji stav od Tuzlaka Mehmeda Teufika Azabagića imao je Pljevljak Hilmi b. Husejn Taslidžak, poznatiji kao Hilmi-baba Bošnjak. Biografski podaci o ovom učenom Bošnjaku veoma su oskudni. [13] Zna se da je napisao slijedeća djela: 1. Fath al-asr ā r wa ‘‘l-muškil ā t ‘‘al ā R ū h al-bay ā n bi ` l-iš ā r ā t , 2. Kit ā b min al-fiqh wa l-fat ā w ā , 3. (al-)Ma ğā lis al-Bosnaw ī (al-bosnawiyya), 4. Mu´ğizāt an-Nabiyy, 5. Risāla fī s-siyāsa, 6. Tefsīr-i sūre-i wa d-Duhā. [14] Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine on napušta svoj rodni grad i odlazi najprije u Istanbul. Nezadovoljan stanjem i prilikama u prijestolnici Osmanskoga carstva, Hilmi-baba napušta Istanbul i, nakon kraćih boravaka u većim gradovima Bliskoga istoka, stiže u Medinu gdje je, pravdajući svoje postupke i zagovarajući hidžru Bošnjaka sa okupiranih područja, napisao najprije arapsku, pa nešto kraću tursku varijantu svoga Trakta o iseljenju i iseljenicima (Ris ā la f ī al-hi ğ ra wa al-muh āğ ir ī n ). [15] Na kraju turske varijante stoji da je djelo napisano u medresi Mahmudijji u Medine-i Munevveri i završeno 23. ševvala 1302. (početak augusta 1884). [16]

VI

Potvrdu bilingvizma u bošnjačkoj književnoj tradiciji susrećemo i u poeziji prelaznog perioda kada Bošnjaci prestaju pisati na orijentalnim jezicima i svoj književni i pjesnički dar sve češće izražavaju bosanskim jezikom. Dva izvanredna anonimna primjera objavio je Salih Trako i ovdje ih nećemo ponavljati. [17]

Literatura

[1] Pjesmu je objavio Omer Mušić u radu "Hadži Mustafa Bošnjak - Muhlisi", Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX/1968-1969, Sarajevo, 1973, str. 105-107.

[2] Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, rukopis br. 3202; Muhamed Enveri Kadić, Kronika, IV/1, str. 119.

[3] S obzirom da o Hasanu Kafiji, njegovom životu i radu, postoji bogata literatura ovdje se ne donose ni osnovni podaci o auturu. Iscrpan popis izvora i literature može se naći u knjizi: Hasan Kafija Pruščak, Izabrani spisi, Sarajevo, 1983.

[4] Djelo je štampano više puta: Istanbul, 1285/1868; Istanbul, s. a. u izdanju Hadži Ali ef. Foče i litografiji Ali ef. Cepića iz Prijedora; Vilajetska štamparija Hidžaza, 1331/1913. Prevedeno je: na francuski (Garcin de Tassy) 1732. i 1824. godine; na mađarski (Imre v. Kar á cson) 1909. godine; na njemački (L. v. Talloczy) 1911. godine; i na bosanski (s. Bašagić) 1919. i (A. Ljubović - F. Nametak) 1983. godine.

[5] Mehmed Hand žić, Niz ā mu l- ´ ulem ā ‘‘ il ā H ā tim al-anbiy ā ‘‘(Niz učenjaka do posljednjeg Božijeg poslanika). Arapski napisao Hasan Kafi-ef. Pruščak, Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 1935, 55.

[6] Mehmed Handžić, "Orijentalni rukopisi kod Jugoslavenske akademije u Zagrebu", Obzor, 11. VII 1938; Isti, Izabrana djela, knjiga II, Sarajevo,1999, str. 212-213; Muhamed Ždralović, Prepisivači djela u arabičkim rukopisima, Sarajevo, 1988, knj. I, str. 221 i 251; knjiga II, str. 47-48.

[7] Safet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912, str. 74-78; Mehmed Handžić, Književni rad bosanskohercegovačkih muslimana, Sarajevo, 1934, str. 29-31; Čedomil Veljačić, Istočni utjecaji i interesi za Indiju u jugoslovenskoj književnosti i filozofiji, Zagreb, 1968, str. 591-599; Fejzullah Hadžibajrić, "Uvodne tesavufske interpretacije Abdulaha Bošnjaka", Anali GHB, br. 1/1972, (Sarajevo), str. 35-47; Džemal Ćehajić, "Šejh Abdulah Bošnjak", Zbornik radova ITF, 1/1982, (Sarajevo), str. 75-89.

[8] Ha ğğī Hal ī fa, Mustafa b. ´ Abdullah, Kašf az-zun ū n ‘‘an ` as ā m ī al-kutub wa l-fun ū n, Istanbul, 1310/1892, cilt II, str. 192.

[9] Fejzulah Hadžibajrić, "Tesavufsko-tarikatska poema Abdulaha Bošnjaka", Anali GHB, br. 2-3/1974, (Sarajevo), str. 21-31

[10] Hazim Šabanović, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973, str. 676-678.

[11] Arapsku verziju traktata opširno je prikazao Osman Lavić u Analima GHB, (Sarajevo), br. XV-XVI/1990, str. 197-222.

[12] Kasim Dobrača, Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa, Svezak II, Sarajevo, 1979, str. 688.

[13] A. R. M. K., "Himmat ar-ri ğā l ta ğ allu al- ğğā l" (Trud ljudi brda pokreće), Rehber, II/1315 (12. III 1898), br. 43, str. 2-3 (O djelima naših pisaca na orijentalnim jezicima: Ali Dede Nevesinli, Hasan Kafi Pruščak i Hadži Hilmi Taslidžak); H. Šabanović, Književnost, str. 649.

[14] Omer Naki čević, "Rukopisna djela bosanskohercegovačkih pisaca i mislilaca na orijentalnim jezicima koja se čuvaju u biblioteci Sulejmaniji u Istanbulu", Anali GHB, VII-VIII/1982, str.235. Rukopisi ovih djela čuvaju se u Istanbulu, u Sulejmanijji biblioteci, (Ibrahim-efendijina kolekcija) br. 132, 358, 517 i 518, 211, 422, 137. (Yazma bagislar) br. 647/2.

[15] Autograf ovoga djela čuva se u Istanbulu, u Sulejmanijji biblioteci, Ibrahim-efendijina kolekcija br. 421.

[16] Na ovom podatku zahvaljujem Osmanu Laviću iz Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu, koji mi je omogućio uvid u foto-snimak rukopisa i koji priprema prijevod ovih traktata.

[17] Salih Trako, "Dvije dvojezične pjesme nastale na tlu Bosne", Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, 34/1984, str. 85-92.

(Znakovi vremena, broj 17, jesen 2002)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin