Sirovina je slična

Autor: Ivo Pranjkoviæ

(Jezik je ona ključna dimenzija Bosne i Hercegovine po kojoj je ova zemlja jedinstvenija od svih drugih zemalja sa zajedničkom jezično-govornom supstancom. No, rezultati rata i ideologijska apsolutizacija nacionalne kulture od BiH su napravili čudnu jezičnu kreaturu. Pri tomu čak nije najveći paradoks trostruko imenovanje jezika: bosanski, hrvatski, srpski, jer je neosporivo političko pravo da svatko jezik kojim govori zove svojim narodnim imenom. Također, u Bosni mora biti upravo sveto pravo na jezičnu nijansu, u kojoj se prirodno razlikujemo ali i prepoznajemo. Sporna je, međutim, tendencija političko-jezičnih inženjera, svrstanih u etničko-partijske tabore, da nasilnim intervencijama u tijelo jezika proizvode umjetne razlike. Sporna je etnička ideologizacija jezika, koja se tako uvodi, čemu obilno doprinose službena rješenja u školstvu, javnoj upotrebi jezika itd. Redakcija magazina Dani, a uz pomoć američke agencije za informiranje USIS, odlučila je konsultirati, povezati i pozvati jedan broj lingvista i intelektualaca, s ambicijom da se u otvorenoj diskusiji unese više svjetla u ovaj kompleks pitanja. U Sarajevu je organiziran Okrugli sto na kojem su uvodna izlaganja akademika Muhameda Filipovića, Ivana Lovrenovića i profesora Ranka Bugarskog inicirala debatu u kojoj su učestvovali poznati i priznati jezički znalci: Naila Valjevac, Hanka Vajzović, Josip Baotić, Sinan Gudžević, Ivo Pranjković, Radoslav Dodig i Mile Stojić. Naše su ekipe intervjuirale i penzionere, studente, nastavnike u dijaspori, pisce... Najznačajniji dijelovi opsežnog istraživanja su pred vama, dakle: treba li BiH državni jezik, kojim jezikom zapravo govorimo, imamo li njegove normative, gdje griješi Pravopis, gdje đaci i profesori a gdje političari? - Dani)


Svoj prilog raspravi o jezičnoj situaciji u BiH iznijet ću u obliku teza:

1. Jezična situacija u BiH objektivno je izrazito kompleksna, ništa manje kompleksna negoli i cijela općepolitička situacija u toj državi. Zato je potrebno puno dobre volje da bi se vodila jezična politika koja bi zadovoljavala sve tri konstitutivna nacionalna entiteta, a svjedoci smo, nažalost, da dobra volja nerijetko na svim stranama posve izostaje.

2. Nijedan nacionalni entitet svoje standardnojezične probleme ne bi smio rješavati na račun drugoga ili trećega entiteta jer to ničiju jezičnu situaciju ne bi, pogotovo ne na duže vrijeme, popravilo, nego bi je još i pogoršalo. Jedini je ispravan put potpuna i dosljedna ravnopravnost.

3. U zadnje se vrijeme u Bosni i Hercegovini vrlo često čuje pitanje je li riječ o jednome ili o trima jezicima. Odgovoriti se može da nije riječ ni o jednome ni o trima jezicima, nego i o jednome i o trima, i to istodobno. Može se također reći da je riječ o jednom jeziku s trima standardima (kao sto pročitah ovih dana), ali s napomenom da ni standardi nisu nista drugo nego jezici. Riječ je dakle o velikim dijelom istoj ili posve sličnoj jezičnoj sirovini, ali s trima sociolingvistickim, standardnojezičnim pojavnostima.

4. Insistiranje na nekom jedinstvenom standardnom jeziku za sve tri konstitutivna nacionalna entiteta mislim da bi bilo posve nerealno, a i nepotrebno jer je notorna činjenica da i Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svoje jezične posebnosti, na koje su sve etnije bez izuzetka izrazito osjetljive. Osim toga, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci imaju svaki svoju kulturnu i jezičnu povijest, koja je također, da tako kažem, sastavni dio pojedinih standardnih idioma.

5. I bosanskohercegovački Srbi i bosanskohercegovački Hrvati imaju pravo participirati u onom tipu standardnoga jezika kakav je u uporabi u Srbiji (Jugoslaviji) odnosno Hrvatskoj. To međutim, po mom sudu, nikako ne znači da oni ne mogu ili da ne smiju imati i svojih standardnojezičnih, a pogotovo kulturnopovijesnih specifičnosti naprosto zato što je činjenica da su ih imali i da ih imaju. Kad je riječ o Bošnjacima, mislim da su dosadašnji napori uloženi u standardizaciju bosanskoga jezika urodili solidnim plodovima (pritom posebno imam u vidu Pravopis bosanskoga jezika kolege Senahida Halilovića), ali bi se moralo voditi računa o tome da je još uvijek riječ o samim počecima standardizacije te da se u bošnjačkoj sredini osjeća izraziti nedostatak sociolingvistički dobro obrazovanih kadrova (što ne znači da se taj nedostatak ne osjeća i kod Srba odnosno Hrvata, posebice bosanskohercegovačkih).

6. Sam naziv bosanski jezik ima određenu tradiciju i opravdanje, što ne znači ni da je savršen ni da je jedino moguć. U svakom slučaju, mislim da Bošnjaci imaju na njega pravo i da im to pravo nitko ne bi trebao osporavati. Ako bi međutim taj naziv pretpostavljao bilo kakav vid jezične unitarizacije ili nametanja određene državne jezične politike odnosno političke volje Hrvatima i/ili Srbima, onda mislim da je takva jezična politika unaprijed osuđena na neuspjeh. Štoviše, mislim da bi nastojanja toga tipa još više zakomplicirala ionako kompliciranu jezičnu situaciju u BiH.

7. Posebno je pitanje jezika kao nastavnog predmeta u osnovnim i srednjim školama, pa i na fakultetima, tj. pitanje planova, programa, udžbenika, priručnika i sl. S obzirom na to, u posljednje se vrijeme čuju prigovori da se Hrvati koriste programima i školskom literaturom iz Hrvatske, a Srbi iz Srbije. Mislim da oni načelno imaju pravo i na to, ali ne mislim da bi bilo dobro kad bi im to postala stalna praksa naprosto zato što u nastavi materinskoga jezika i književnosti (kao npr. i u nastavi povijesti ili zemljopisa) ima sadržaja kojima je nužno posvetiti posebnu pozornost i u programima i u udžbenicima.

8. Za autore planova, programa, udžbenika, priručnika i sl. treba, koliko je god to moguće, nastojati birati ljude koji nisu opterećeni dnevnopolitičkim ili politikantskim interesima i ambicijama. To ne treba činiti, bar ne u prvom redu, zbog osjetljivosti ili obzira prema drugim nacionalnim entitetima, nego zato što će nedoučeni, nacionalno previše zagriženi ili mržnjom zadojeni autori najviše štetiti onima kojima su njihova djela namijenjena. Pod tim naravno ne podrazumijevam pojedine tipove nacionalnog osvješćivanja pa ni pojedine tipove nacionalizma jer, po mom sudu, ima i nacionalizama koji nikome ne bi smjeli biti zazorni. Ako naime nacionalizam podrazumijeva njegovanje svoga standardnog idioma ili brigu o jezičnoj kulturi, poznavanje nacionalne prošlosti i bastine ili nastojanje da se i drugi upoznaju s pojedinim nacionalnim vrijednostima, onda tu nema niti bi smjelo biti ičega zazornoga. Naprotiv, ako Bošnjak čita i cijeni primjerice Mula Mustafu Bašeskiju, Srbin Petra Kočića, a Hrvat fra Grgu Martića, onda je to prirodno i poželjno stanje stvari jer poznavanje i objektivno vrednovanje vlastite (dakako i tuđe) nacionalne prošlosti i kulture čovjeka oplemenjuje, a ne čini ga isključivim. Što ipak u svim našim sredinama ima ljudi, čak i vrhunskih intelektualaca, koji vrlo dobro poznaju svoju nacionalnu povijest i kulturu, a ipak su isključivi ili čak skloni ratnohuškačkim manifestacijama, nije kriva ta nacionalna povijest ili kultura, nego ipak nešto što je s njome obično u suprotnosti.

9. Kad je riječ o "standardnojezičnim pravima", u posebno su teškoj situaciji ljudi koji u određenim područjima i/ili gradovima čine izrazitiju manjinu. Svjedoci smo uostalom kako takve manjine svakodnevno bivaju zakidane za pravo na svoje škole, svoje programe, svoje kadrove, svoje pismo, svoj standardni jezik itd. Takva zakidanja uvijek su bolna i imaju u pravilu teške posljedice, ali se naravno događa i to da se takvim pojavama i manipulira u političke svrhe, što je, po mom sudu, još manje dopustivo. Iako smo svi svjesni toga da ce praksa nažalost još dugo biti u neskladu s deklariranim pravima, tim više što mnoga pitanja još nisu riješena ni na deklarativnoj razini, ispravna načelna sugestija s tim u vezi mogla bi izgledati otprilike ovako: Neka nijedan nacionalni entitet ne traži za se ona prava koja nije osigurao ili koja nije spreman osigurati manjinskom entitetu na području na kojem ima većinu. Neka primjerice Hrvati ne traže jezična prava za svoje sunarodnjake u Travniku ili Bihaću ako ih nisu osigurali ili ih nisu spremni osigurati za Bošnjake u Stocu ili Busovači. I - naravno - obrnuto.

(Dani, broj 132, Sarajevo, 1999)
Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin