Književnojezički izraz Bošnjaka u austrougarskom periodu

Autor: Lejla Nakaš

U austrougarskom periodu tok književnojezičkog izraza Bošnjaka pravi sudbonosni zaokret koji se sastoji u pokušaju spajanja kulture Istoka s modernim duhom Zapada. Preobražaj do kojega dolazi posljedica je djelovanja unutarjezičkih zakonitosti, ali i vanjezičkih činilaca koji su utjecali na identitet ovog idioma.

Književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili su se "u procijepu između orijentalnih formi izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim" (OKUKA 1987, 11). Tu se svakako mora misliti na tok književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koji je imao prestižnu ulogu, i, sa druge strane, na alhamijado tradiciju bremenitu orijentalnim jezičkim naslagama te ustaljenim stilskojezičkim zahvatima iz narodne poezije. Može se reći da će zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeti upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima.

Upravo na kraju turskoga perioda ispoljit će se neki sasvim novi tokovi koji navještavaju budući vrtlog. Kod nasljednika triju književnojezičkih izraza s izrazitim nacionalnim obilježjima proisteklim iz različitih tradicija pojavljuje se svijest o varijantnoj podvojenosti u osnovi jednoga jezičkog izraza, objavljuju se dokumenti napisani pravopisom koji neutralizira postojeće varijantne opozicije, a sve to odražava težnju ka približavanju izrazu zajedničkom i prihvatljivom za sve.1

Već na kraju turskog perioda kod Bošnjaka započinje odvajanje od alhamijado tradicije, što se uglavnom ogleda u prihvatanju ćiriličkog pisma te naglom prodoru internacionalizama. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini. I rezultati istraživanja jezika štampe na kraju turskoga perioda također potvrđuju takve tendencije. U Sarajevskom cvjetniku predstavljen je prvobitni model standardnojezičkog izraza Bošnjaka sa "ublaženim morfološkim pravopisom" (NOGO 1981, 156) i brojnim neologizmima kakvi su registrirani i u Šulekovim rječnicima: zemljopis, kolodvor, brzojav, parobrod, očevidac, prirodoslovan (KUNA 1981, 52). Istraživanja na leksičkom planu otkrivaju da "nijedan od bosanskohercegovačkih listova nije bio leksički i varijantski polariziran" (KUNA 1991, 45), što se objašnjava posljedicom težnje da izraz bude naddijalekatski i nadnacionalan.

U austrougarskom periodu književnojezički izraz Bošnjaka preobražen je u tolikoj mjeri da se može govoriti o "obnovi jezika", za razliku od 'zastarjelog', umornog i temama ubijenog u alhamijadista (KAJAN, 9). Prve pjesničke zbirke pokazuju da su Bošnjaci "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio" (VUJANOVIĆ, 94).

Jezik bošnjačkih pisaca u razdoblju od 1878. do 1918. nije posebno i sistematski proučavan. Istraživanje jezika štampe u austrougarskom periodu pokazalo je osnovne konture jezičkoga izraza Bošnjaka. Te crte nam mogu poslužiti tek kao osnovne smjernice u smislu ukazivanja na osobenosti jezičkog izraza Bošnjaka u odnosu na izraz Hrvata i Srba. Kako su te jezičke crte samo kataloški popisane, bez uvida u njihovu funkcionalnu vrijednost, ostaje otvoren problem mogućnosti njihove adekvatne interpretacije. Neke osobenosti izraza ne mogu biti jasne dok se ne sagleda njihova funkcija u sklopu samoga autorova teksta. Na primjer, pojavljivanje oblika zamjenice što - česa, ili pak pojava starijih oblika deklinacije u bošnjačkoj štampi zahtijevaju kompleksnu interpretaciju u okviru problema njihovog pravog mjesta u slici tadašnjeg jezičkog izraza Bošnjaka.

S druge strane, jedan važan aspekt problema proučavanja književnojezičkog izraza Bošnjaka u austrougarskom periodu u dosadašnjoj litaraturi samo je naznačen. Iako se tokovi standardizacije kod Bošnjaka u 20. stoljeću tijesno vezuju sa normiranjem na širem planu, u literaturi je ocijenjeno da se u jeziku bošnjačkih pisaca afirmiraju i neke vrijednosti koje su rezultat vlastitoga književnojezičkog kontinuiteta.2 Istraživanje upravo takvih vrijednosti osvijetlit će krivulju razvoja bošnjačkoga jezičkog izraza.


Pravopis

U ovom periodu razvoja jezika još ne postoji samo jedan sistem ortografskih normi što upućuje pisce na veće slobode. Ne može se reći da je Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. učinila tu situaciju jasnijom. Katkad je norma te gramatike nejasno određena: i pored načelnog opredjeljenja za fonetski princip u njoj su date i osnove morfološkoga pravopisa.

Bašagićeve stavove o pravopisu možemo analizirati u njegovom redaktorskom radu u najčitanijem bošnjačkom listu tog doba. Ispod jednog Hadžićevog članka ostavio nam je Bašagić dragocjeno svjedočanstvo o tome: ''Po želji gospodina pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.''3 Bašagićeva napomena da, po izričitoj želji autora, neće redigirati Hadžićeve članke otkriva da se njegovi stavovi u pogledu jezika i pravopisa razlikuju od Hadžićevih. Hadžić piše korijenskim pravopisom kad su ga već i Hrvati napustili, a u Bašagićevom pisanju otkrivamo opredjeljenje za fonološki princip sa nešto izuzetaka. Kakav je bio etimologijski pravopis pokazuje Frano Vuletić u svojoj gramatici (str. 29), a možemo jasno vidjeti primjenu tih načela u Hadžićevim člancima objavljenim u Beharu u vrijeme Bašagićevog uredništva. Istraživanje pravopisa u Hadžićevim tekstovima u vrijeme Mulabdićevog uredništva pokazuje da on nije bio popustljiv kao Bašagić, tj. da nije tolerirao korijenski pravopis. Ne bi bilo ispravno zaključiti da je Hadžić promijenio princip, jer ako usporedimo pravopis njegovih tekstova objavljenih u Beharu u vrijeme kad je sam bio urednik (1909.), vidimo da on opet piše korijenskim pravopisom, i to gotovo sasvim dosljedno.

Sa slijeđenjem načela etimološkoga pravopisa povezano je, također, nejotovanje u sekvenci vj na granici korijena i sufiksa u Hadžićevim tekstovima (pravoslavje H1,4, protuslovje H1,72, poglavju H1,71).

Kakvo značenje u ono vrijeme može imati upotreba korijenskog pravopisa kod pisaca Bošnjaka? Zemaljska vlada obrazložila je svoje opredjeljenje za fonetski pravopis time da se etimološki pravopis postepeno napušta i u "Hrvatskoj, zemlji najstrožijih etimologa", a razlog bi mogao biti u tome što je "u elementarnom opismenjavanju fonetski pravopis podesniji ... jer je fonetika svima pristupačna, čak i onima koji nemaju vremena da uče gramatiku ili, pak, korijen (porijeklo) pojedinih riječi", a pravila fonetskoga načina pisanja su "daleko jednostavnija i razumljivija, pa se ovim načinom postižu daleko brži rezultati nego primjenom etimološkog pisanja koji zahtijeva petorostruko duže učenje" (ArBiH ZMF br. 2513).

Korijenski pravopis po sebi, dakle, već govori o višem obrazovnom nivou onoga koji njime piše, on također označava priznavanje ugleda jednoj literarnoj tradiciji (hrvatskoj), pogotovu ako ga prati još upotreba starijih oblika u dativu, lokativu i instrumentalu plurala.

Slijeđenje principa etimološkoga pravopisa karakteristično je za Osmana Nuri Hadžića. Bašagićev je, pak, pravopis fonetski sa elementima etimološkoga, a Mulabdićev i Ćatićev dosljedno fonetski (otsjev Ć1,35).

Bošnjački su pisci u austrougarskom periodu slijedili načela gramatičke interpunkcije. Gotovo dosljedno postavljanje zareza ispred veznika kod ovih pisaca odraz je ugledanja na njemačku interpunkciju, kao i na hrvatske pravopisne uzuse. Zapravo, u Hrvatskoj je gramatička interpunkcija imala dugu tradiciju, a Broz-Boranićevim pravopisom (1892.) je i zvanično uvedena (SIMIĆ, 192).


Fonetika

Refleksi jata

Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu primjetna je mala nesigurnost vezano za reflekse jata u dugom, odnosno u kratkom slogu. Mora se ipak istaći to da primjera ovoga tipa nije bilo kod Edhema Mulabdića, kao i to da ih je najmanje bilo kod Osmana Đikića.

Zamjena jata iza sekvence konsonant + r otkriva nedosljednosti kod većine pisaca, bez obzira da li je riječ o kratkom ili o dugom slogu (strelicom Ć2; grješnik Đ2, uvrjeda H6; grjehota M7; sprječavalo HB1,201; prijelazan Ć6, prevod Ć5, H1,2, predlog H9, prestô Đ5, na prijestolu Đ5). Pojava dvosložne zamjene u kratkom slogu u skupini kons. + r + ě ustvari je odraz težnje da se očuva ijekavski refleks u takvoj poziciji, te na taj način održi veza sa nizom riječi istoga korijena sa dvosložnom zamjenom (griješnik Ć7, B7.2, krijepost M15, B4,53) unatoč tome što bi pri izvođenju riječi trebalo doći do skraćivanja osnovnog sloga. Bašagić u toj poziciji uglavnom zadržava refleks e, što odgovara ijekavskom standardu (strelica B1,44, bregova B2,1, grehota B4,9, prozreli B5,17, pogrešaka B4,67, potkrepljujući B6).

Ijekavski nastavak u genitivu i dativu plurala pridjevsko-zamjeničke deklinacije nalazimo uglavnom kod pjesnika, Ćatića i Đikića, te u Hadžićevom prijevodu Fatihe: [pod brijestom stoljetnijem Ć1,89], [do visina eternijeh Ć3], [mirisnim njegovijem darom Đ1.1], [Slava Bogu, gospodaru svijeh svjetova H9], [Na put onijeh koje si dobročinstvima obasuo H9].

Ijekavski refleks u nastavcima pridjevsko-zamjeničke deklinacije bošnjački pjesnici koriste kao poetizam. Ovakvi primjeri u početku, npr. kod Bašagića, asociraju na narodnopoetski stil, a kasnije, posebno s Ćatićem, postaju sve više obilježje poetskoga stila općenito.

Bošnjački prozni pisci u austrougarskom periodu upotrebljavaju odrični oblik glagola jesam gotovo isključivo u liku nijesam. Lik nisam pojavljuje se u poeziji, kod Ćatića i Đikića, kao i kod Bašagića. Pjesnici koriste mogućnost variranja ovih likova za skladanje metra.4

Morfološki ikavizam u infinitivnoj osnovi glagola III vrste potvrđen je kod svih pisaca, ali je najmanje izražen kod Mulabdića i Ćatića: [buktila je vjerska mržnja B1,11], [sve je kipilo i buktilo H9], [zabolilo ga u srcu Ć4], [vrtilo mu se nešto u glavi HB1,149].

U Bašagićevom jeziku ima vrlo malo primjera koji odstupaju od standardne ijekavske zamjene, a oni su najčešće podržani stanjem u govoru urbanih sredina, npr. viditi, pored vidjeti. I ikavski refleks u primjerima gori i doli mogao je Bašagić usvojiti iz sarajevskoga govora.

Nepostojano a

U Ćatićevoj, Đikićevoj, kao i u Bašagićevoj poeziji pojavljuju se stilski obilježene lekseme koje na granici prefiksa i korijenskog morfema imaju a kao refleks vokaliziranoga poluglasa: [a vileni ati i paripi | svi u srebru jako sakovatu B2.76], [gdje silna samrt svoje mreže širi Ć1,40], [a za njima džellat vodi | Ibrahima savezata Đ5], [kad ponoć tavna razavije mrake Đ3].

Dvojne mogućnosti (sa i bez nepostojanoga a) korištene su, po ugledu na narodnu poeziju, za oblikovanje metra. Kod Bašagića ovakve primjere nalazimo i u prozi, no njihova prvobitna poetska situiranost utjecala je na to da u proznom tekstu posjeduju stilske konotacije: [sedamdeset drama zlata u dukate sakovata B8,26], [počnu se malo po malo razasipati B1,141].

Kontrakcija vokala

Kontrakciju vokalskih skupina -ao (<-al), -eo (<-el) bošnjački pisci često označavaju sa 'o, ili sa ô. Činjenica da se ovoj pojavi nastoji dodijeliti posebna oznaka otkriva postojanje svijesti o dva nivoa izraza: jednom koji se u datom kontekstu želi ostvariti, i drugom koji je propisan. Izbor posebne oznake predstavlja vrstu kompromisa (zauzo B1,12, miso B3,39, vitl'o Ć1, polup'o Ć1,10, pep'o Ć1,104; glavu zakret'o od nas M1, ko bi reko M3, rasplamsô Đ5, mog'o Đ2).

Kod Hadžića nisu zabilježeni primjeri kontrakcije vokala u glagolskom pridjevu radnom, kao ni kod Bjelevca. Kod Mulabdića ovakve primjere nalazimo u ustaljenim izrazima iz razgovornoga stila i u govoru likova njegovih proza. Vokalska kontrakcija ovoga tipa najkarakterističnija je ipak za poetski jezik. Ona je npr. dosljedno provedena u Ćatićevoj poeziji, dok je u njegovim esejima nema.

Pokretni vokali

Pokretni se vokali kod bošnjačkih pisaca pojavljuju bez posebnih zakonitosti. Jedni su pisci skloni njihovoj upotrebi, drugi ih izbjegavaju: [patarenskoga i katoličkog elementa B1,11], [mladog galatskog šejha Ć5], [snaga stvaralačkog genija Ć5]; [trud učenoga alima H8], [pored hrvatskoga i srpskoga H8], [ni jednog ciglog pretplatnika M11], [s toga gledišta M17]; [sa svoga stanovišta HB1,123], [onog viteškog doba HB1,150].

Kod Ćatića se, osim u poeziji, pokretni vokali javljaju vrlo rijetko. Slično je i kod Mulabdića. Nasuprot tome, Hadžić i Bjelevac u genitivu pridjevsko-zamjeničke deklinacije gotovo uvijek imaju nastavak -oga, dok je Bašagić u tome manje dosljedan. Pokretno u iznimno se javlja kod Bašagića, a karakteristično je samo za Bjelevca: [oduzima se vlast jačemu nad slabijim B1,153], [i još k tomu lijepa HB1,233], [tomu vrtlogu HB1,201].

Finalno l

Na kraju sloga i na kraju riječi imamo najčešće o < l kod bošnjačkih pisaca: [tvoje sjetno oko | sirotog srca svu bô pripovijeda Ć1,68], [tek svileni dah lahora viš paoma lišće dira Ć1,20], [ne sijecite paoma H1,31].

Ima, međutim, poetskih riječi u kojima na kraju sloga ostaje l: [ne znam: je l' angjel ili je vila B2.Har.3], [angjelski glasi Ć1,21], [poput svilnih golubijih krila Ć8], [svilne vlasi Đ1.15]. Jedino je kod Hadžića osjetna tendencija čuvanja l u osnovama stol- i pol-: popoldneva H9, prijestolnica H1,41.

Glas h

Do gubljenja glasa h na kraju riječi dolazi samo u genitivu množine pridjevsko-zamjeničke deklinacije. Primjeri za to mogu se naći gotovo isključivo u poeziji: [samo kadkad valovi potresu |zidinama užasnije dvora B2.71], [azil čarobnije vila Ć11], [i hram Božji ponizno se do prašnije tala klanja Ć1,22]; [s ruševina tavni' Đ3], mećenskije (:Meća) Đ6,138.

U prozi je ova pojava iznimno rijetka: [njegovih mladenački dana HB1,202], [ideal njezinih mladenački sanja HB1,204], [živahni očiju M2].

Bošnjački pisci čuvaju h u intervokalnoj poziciji, premda je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj (sat Ć16; HB1,123,150,234,237 || sahat H3, H7; M5, M6, M10; HB1,100,202; vakti-sahat Đ1.32; mahana Ć3, Ć5; H11; M16; duhati HB1,238).

Ćatić je znao čak i ukidanjem ovoga glasa u riječi graditi poetizam (JAHIĆ 1999.b,161): [ti rukom pamučnom tio | gladiš me po bl'jedom čelu Ć13], [dok pastir bijaše sred gore ti'je Ć1,10], [a trepavke guste, duge | klonule ti krotko, ti'o Ć1,105] || [i šapatom tajanstvenim blage rieči šapće tiho Ć1,21], [ja niesam sanjar, što u tihoj noći | po moru biele mjesečine pliva Ć1,38].

Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [ko svehli listak sa tanane grane Ć12], [udesi moga mlagjanog života Ć1,41], [tihanim šumi šumom Đ6,137], polagano HB3, HB4, HB1,236; hlađani Đ2, Đ5.

Kod Bašagića je h u ovom sufiksu izgubljeno, ali kod ostalih pisaca češći su primjeri njegova čuvanja nego gubljenja: [u slagjahnoj nekoj boli ljiljanska joj duša pliva Ć1,21], uzahnoga H8, mlađahni H9; slađahne snove Đ3.

Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu glas h je pomalo nestabilan u poziciji ispred konsonanta k: [sladak kao akord poljubaca mekih Ć11], [laki zefir Ć1,49], [to mi lako poimamo H1,27]; polako HB1,100,177,150,240; lako HB1,147,238,243; meki HB1,150 || [na svilnom mehkom oblačju Ć12], [u sevdahu pjesma moja | s lahke harfe k tebi hrli Ć22], lahkoća H9; [mehka postelja M10]; [lahka četa konjanika Đ5].

Likovi lahak i mehak javljaju se kod Bašagića paralelno sa likovima lak i mek, s tim što su prvi stilski obilježeni i prisutni najčešće u ustaljenim izrazima: [nije bio tako lahak poso B1,37], [na lahku ruku B1,134], [izdigne se na svilene i mehke dušeke B7.17].

U klasičnim evropeizmima bošnjački pisci radije čuvaju glas h, a vrlo rijetko upotrebljavaju latinizirane likove sa k umjesto h. Ćatić, kao i Bašagić, ponekad bilježi ch u ovim riječima što podrazumijeva izgovor h, kao u njemačkom jeziku (Alhemičar B4,125; historija Ć14, H14, HB1,200; herubin Ć23, horizont Ć15, Ć17, H8, HB1,149, korizont M15, hrizantema Ć8, melanholija Ć5, melankolija Ć3,Ć15; kroničari H10; B1,41; chronogram Ć5; B4,60,112; chimera Ć24; chalifa B4,177.

Afrikate

Zabilježeno je relativno malo primjera nerazlikovanja ovih glasova. Mora se ipak uzeti u obzir da bi samo uvid u rukopisne primjerke djela mogao dati tačnu sliku o ovoj pojavi kod pojedinih pisaca. Na osnovu prvih štampanih izdanja dalo bi se zaključiti da su Ćatić i Bjelevac imali problema sa razlikovanjem glasova č i ć, kao i to da je Mulabdić ove glasove dobro razlikovao (tumaćiti Č4; ružićni trak Ć5; rijeć Ć10; pozlačenih Ć11; uopče H14; ne htijuči HB1,100; štičenika HB1,100; lomaća Đ5; izreće Đ5).

Ijekavsko jotovanje dentala

Refleksi ovog jotovanja prisutniji su u Bašagićevoj poeziji nego u prozi, što naročito vrijedi za korijen -letje-. Ijekavsko jotovanje dentala u Bašagićevom jeziku ima stilsku vrijednost po tome što asocira na narodnopoetski stil [po mnijenju prećeranih kritičara, nije njemu ravan zasio na stolicu velikih vezira B1,190].

Refleksi ovog jotovanja, osim kod Bašagića, pojavljuju se još samo kod Đikića i Mulabdića, i to s određenom stilskom vrijednošću. Kod Đikića oni predstavljaju neku vrstu poetskog manira, a Mulabdiću su sredstvo karakterizacije u dijalogu (sihirbaz đevojka Đ1.21, ne ćeraj inada Đ1.17; doćeralo M8, umjetnički dotjerano M12).

Šćakavizam

Šćakavizmi su karakteristični samo za Hadžića i za Bjelevca. Njihova pojava predstavlja probijanje dijalekatske baze u jezik ovih pisaca. Za jedini šćakavizam zabilježen kod Đikića, pušćenica, može se reći da je upotrijebljen radi pojačanja ekspresivnosti riječi (dopušća H14, zapušćamo H11, zapušćajući H11, pušćali H9, H1,4, dopušćati H1,66, namješća H1,30; oprašća HB1,268, spušćao HB1,243, pušćala HB2,HB1,237; azgin-pušćenica Đ1.28).

Jednačenje po mjestu tvorbe

Jednačenje suglasnika s pred lj, nastalim nakon zamjene jata, karakteristično je jedino za korijen slěd-, i to ne kod svih bošnjačkih pisaca. Kod Bjelevca nema ovog refleksa, a kod Hadžića se on javlja iznimno rijetko (pošljedica B4,178; Ć4, pošljednji Č51; M9, M14; Đ5; našljednik B4,177; H9, najpošljednji H5, na pošljetku M7).

Konsonantska disimilacija

Primjer konsonantske disimilacije nalazimo u poetizmu tavni, kod Bašagića, Ćatića i Đikića: [jednom od dvojice treba sunce da potavni B2.55], [a tamo s horizontom ponoć se cjeliva tavna Ćatić, Izabrana djela, 1988, 105]; tavnica Đ5, [ponoć tavna Đ3].

Nešto primjera daljinske disimilacije lj-nj > lj-n ima kod Bjelevca i kod Ćatića, kao i kod Bašagića: posljedni HB1,99,123,266; pošljedni B1,115; Ć4,Ć6,Ć14,Ć19.

Refleksi sibilarizacije

Gotovo da nema odstupanja od sibilarizacije u dativu i lokativu jd. imenica ženskoga roda. Primjeri bez refleksa c, z, s zabilježeni ovdje ujedno su i jedinī pronađenī u korpusu istraživanja: [glasoviti kirurgi B7.1], [jedan traktat o metafiziki B5,7], [slugi se to svidi B8,13], [po staroj naviki B1,167], [pripovijeda o tugi i bolu Ć5], svrhi H11; [na sunčanoj žegi M9]; [plamtećoj zraki Đ6,135].


Morfološke crte

Imenice

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka u ovom su periodu uočljive arhaične morfološke crte sa stiliskom vrijednosti.

Kratki oblici množine za imenice muškog roda karakteristični su za pjesnički jezik, ali našlo se nešto primjera njihove upotrebe i u proznom izrazu: [mjesečina mliečne vale | po svemiru plavom stere Ć1,85], [uske staze, ravni puti Ć3], [tvojim blagim sjajem | svi su moji obasuti puti Ć1,37], [tih dvorova stupovi su čempresi i bori Ć1,114], [snažni vjetri Ć11], [kroz suze gledam tužne zide tvoje Ć1,45]; [ključe grada preda glavom halifi H9], ], [donio sultanu ključe od Bagdata B1,30]; [megju zlatnim češljima i skupocjenim iglama HB1,205].

Upotreba starijih padežnih oblika kod Hadžića odraz ugledanja na jezik hrvatske književne tradicije. Ona u Hadžićevom jeziku nije konstantna, već se javlja u stilski obilježenom izrazu: [izvrgnuta tolikim porugam H8], [ja sam dva tri puta u novinam upozorio H4], [koji bi po vrelim Islam proučio H14], [Srbin Nedeljković pun je fantazijah, govoreći o haremluku H1,6]; [nakon onoga, što smo napomenuli o prosvjeti islamskih sljedbenikah H1,74].

Zanimljivo je da se stari padežni oblici imeničke deklinacije katkad javljaju u poetskom izrazu Bošnjaka: [spomen ćeš ostaviti na dušmana njena legji' B2.2], [sad su nam u pohod došli na krili' | ah, preko sinjeg mora Ćatić, Izabrane pjesme 1988,134]; [na konjicu bješe sa vilinskih krili Đ3], [na lakim krili Đ1.23]; [vječno me svojim osjenjujuć krili Ćatić, Izabrane pjesme 1988,126].

Zamjenice

Zamjenički sistem otkriva šarolikost oblika. Našlo se tu arhaizama (česa), dijalektizama njiha Đ1.2, Đ6,129,130, njojzi Đ1.16, Đ1.36, te utjecaja hrvatskih jezičkih uzusa [s onakovim osmjehom Ć5], nekakovi HB1,147, [da ju preziđu na pola H1,33], tko H3, H11, H4, H9, H14; nitko M2, M13, M3.

Zanimljivo je da se zamjenički dijalektizam može naći i u artističkoj poeziji [i s njiha ambra plavim dahom diše | ko mistika u hramu gotskog stila Ćatić, Izabrana djela, 1988,176].

Stari zamjenički oblici u Hadžićevom su jeziku izrazito stilski obilježeni, pogotovu oblik česa koji se pojavljuje u svečanom izrazu za kur'anski stil: [iz ničesa stvori sav svijet ovaj bijeli H9]; [stvorio sunce i mjesec iz ničesa H9], [čovjek ne smije, da se uzoholi ni radi česa H1,23]; [za nje /duhovnike/ i za fratre uvesti učilišta H1,66], [uzgoj djece dužnost je roditelja: na nje pada odgovornost za njihovu djecu H1,85], [zapadne među nje H1,35].

Pridjevi

Upotreba neodređenoga vida nije krakteristična za Mulabdićev izraz. Kod drugih pisaca Bošnjaka oblici neodređenoga vida naročito su česti za prisvojne zamjenice koje označavaju pripadanje trećem licu, no ima i primjera za pridjeve (u njihovu društvu Ć4, HB1,100. njezinu pozivu HB1,234; takova stepena H9, bez osobita utiska H14; do bistra i jasna zaključka H9, nakon opširna pitanja HB1,243).

Glagoli

Kod bošnjačkih su pisaca uočljiva pomjeranja u sistemu glagolskih vrsta. Glagoli tipa prosipati često imaju promjenu po drugoj vrsti drugoga razreda: prosiplje, Ć6; M1; B5; pozivljem H12, H4, HB1,177; počimlje H11, oduzimlje H11, nazivlju H12, H14, H14; uzimlje HB1,238.

Glagoli imati, znati, dati često imaju promjenu po četvrtoj vrsti: [gazeli megju kojim imade dosta neuspjelih] Ć5, Ć9; HB1,202; B4,98; [ah, ja znadem: Tvoje srce | o sevdahu slatkom snije Ć21], Ć1,Ć2; znadu B2.70; H14, H1,2; dadu B4,52; H11.

Kod Ćatića, Hadžića, kao i kod Bašagića glagol htjeti katkad ima oblike od arhaične osnove hotě-: [prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva Ć20], hotjela Ć22, hotili H1,28; B1,57.

Kod Bašagića, Hadžića, Mulabdića i Bjelevca, prisutne su arhaičnije forme imperfektivnih glagola izvedene od složenih perfektivnih duženjem korijenskog vokala: podnašati H9, doprinašaju H1,97; povađati se M15; proizvađao HB1,200, provađao B1,131.

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka pojavljuju se iterativni glagoli izvedeni od složenih perfektivnih nastavkom -iva, umjesto -ava: zarobljuju Ć5, usavršuje H11, završuje H12, ograničuje H1,27, naglasujemo H12, upozorujemo H1,99; M14, zabrinjuje M17; ponizuje HB1,237; natovarivali H14, preobrazivati H8, uvaživao HB1,267, razdjelivao HB1,244.


Iz leksike

Književnojezički izraz Bošnjaka u austrougarskom periodu bogat je orijentalizmima, no oni tada niukoliko nisu tako česti kao što su bili u jeziku bošnjačke alhamijado tradicije. Primjetno je da se u Ćatićevoj i u Bašagićevoj poeziji pojavljuje jedan krug leksike orijentalnoga porijekla koja ima izrazito poetsku vrijednost: [a ja u tvom gjulistanu | pod gusti sam bagren stao Ć1,85], B2.60, [toplim dahom zefir pirka Ć1,85], B2.44, [i mrseć kosu vranu - | to crnog miska more Ć1,102], ambra Ć1,63, [u sevdahu angjeoskom tvome Ć1,76], [kad sam te prvi puta | na pendžeru tvom vidio H33], [kad otkriješ čember s lica, | zasinu mi tvoji čari Ć1,82], kevser Ć1,84; [kad ne mogu s abu-hajata | dohvatiti životvorno vrelo Ć1,76],

Đikićevo poetsko uvođenje turskih sintagmi te turcizama drukčijih od onih koje su upotrebljavali njegovi prethodnici doista je učinilo njegovu poeziju originalnom, no ona se zbog toga danas ne može čitati bez rječnika (denjiz Đ1.16, džansevdija Đ1.8, zinet Đ1.7, dževher Đ1.13, đuzel-olu Đ1.3, akšam geldi Đ1.2, ibrišim Đ1.15, maraz Đ1.32, melek-zade Đ1.19, jandim Đ1.10, emr Đ5).

Religijska leksika prisutna je kod većine bošnjačkih pisaca u ovom periodu. Ovu vrstu leksike orijentalnoga porijekla oni u publicistici tumače ili postavljaju uz riječ odgovarajući kontaktni sinonim: [nestanak u Bogu "Fena fillah" Ć4], [tarikat prevedeno ad verbum znači put, staza H14], [tesbih (rosarij) H14], [treba znati usul, eksegezu (meâni ve bejan) H1,25], [ashabi (apostoli) H1,24], [obhod (tavaf) oko Kabe H9], [uzbunile mušrike (pogane) H1,93].

U poeziji s mističko-religijskim motivima takva je leksika nezamjenjiva i, za muslimanskoga čitatelja, "puna jedrine i slasti" (UJEVIĆ): [na sedždu pao je i ko crv u prahu | slavio Tvorca, koji svemir grije Ć1,10]; [onda se smiešit Božji rahmet stane Ć1,52], [bliede usne, drščuć mi za te | Fatihu šalju u daljinu plavu Ć1,57], [a akšamskog glas ezana | jasno zvuči sa munara Ć1,69].

U prozi i dijelovima publicističkih tekstova u kojima ima elemenata pripovijedanja pojavljuje se ekspresivna leksika orijentalnoga porijekla, živa u narodnom govoru: [još manje hasni govoriti H14], [čejrek sahata H3], [voda je više dana bila crna od murećeba (mastila) H1,48], [insani (razumna bića) H6], [hrsuz (kradljivac) H7]; asli pravi M8, ašićare M8, čivija M8, ahbab M8, hendek M8, ćefenek M7, M10, srklet M8, hajir M11, hefta M4, eglen M3, insan M4, gaflet HB1,101, [ocu je bilo ispod nama HB4], hećimi (u dijalogu likova) HB1,99.

Dio poetske leksike preuzet je u doticaju s dubrovačkom književnosti (pramaljeće Ć1,114, lijer Ć1,105, cjelov Ć1,44, toli Ć1,24), no većina ih je nastala skraćivanjem imenice (prâm Ć1,84, poljub Đ1.4, kâm Đ5), mijenjanjem njezina roda (nâd B2.16, Đ5), naknadnom sufiksacijom (obzorje Ć1,37, M12, površje Ć2, oblačje Ć1,38, valovlje Ć1,63, milinje H3, tmina Ć1,64), ili pak prefiksacijom [vladar je Božji osjen na zemlji H1,20].

Neologizmi se najčešće javljaju u publicistici, mada ih u Ćatićevoj poeziji ima dosta. Među tim riječima ima onih koje dopiru iz hrvatske kulturne sfere, bilo da su tvorenice, bilo da su preuzete iz slavenskih jezika u vrijeme ilirskoga purizma (bajoslovni Ć1,76f, glasovir Ć2, HB1,150, glazba Ć5, HB1,240, uglazbili Ć2, upečatak Ć5, kumir Ć1,22, bjelokost H1,43, promicatelj H1).

No češće ih bošnjački pisci sami tvore prema obrascima razvijenim kod Hrvata u vrijeme ilirizma. U tome je naročito spretan Ćatić: svjetlonosac Ć10, spasonosac Ć1,22, brzoletno Ć1,23, nebosklôn Ć3, na nebištu Ć1,20, lahkoletan Ć19, nedohitan Ć18, nevidovne ruke Ć17, spalište Đ5, krvožedan Đ3, nedvouman H14, nadarje H1,66, nebroj H1,41.

Internacionalizmi su izrazito frekventni u Bašagićevoj esejistici. Internacionalne riječi za apstraktne pojmove pisac najčešće tumači domaćim riječima, što navodi na pomisao o zalihosti novog termina. Svako tumačenje internacionalne domaćom riječju, umjesto da bude puristička preporuka, pokazatelj je autorove evropske obrazovanosti i orijentacije, kao i njegove težnje da pouči čitatelja: [afektacija = prisiljenost, nenaravnost B4,176], [nuanca = fina razlika, tančina B4,180], [kategorija = razred, vrsta B4,178], [aforizam = iskrica B4,176], [biograf = životopisac B4,177], [pietet = dječinska ljubav, poštovanje B4,180].

Katkad se pisac mora poslužiti i orijentalizmom uz domaću riječ da bi objasnio internacionalni termin: [historija = tarih, povijest B4,178], [biblioteka = knjižnica, ćutubhana B4,177], [individualnost = osebina, šahsijjet B4,178], [azil = utočište, meldže B4,176], [fantazija = mašta, hajal B4,177], [ortodoksan = strogovjeran, muteassib B4,180].


Sintaksičke crte

U djelima bošnjačkih pisaca nalazimo karakteristične sintaksičke osobine koje su dio prethodne književne tradicije. Tako npr. u njihovim djelima nalazimo:

Slavenski genitiv

[moći pružiti utjehe Ć14], [zaiskat halala M3], [u toj pomisli nalazio starac utjehe HB2], [i tri puta trzaše mača Đ5], [poteže mača iz njedara Đ3], [krvopiji caru izgledaše lova Đ3]; [nećeš dobiti nikakve nagrade H7], [ne razumije poezije H11], [tim riječima ne treba tumača H14]; [nije izučio zanata HB4];

Posesivni dativ

[susrećemo se sa silesijom vlastitih mu neologizama Ć5], [u svjema stupnjevima socijalne im evolucije Ć4], [poslije kratkog mu bolovanja Ć14], [zovnem sina mu M5], [oživlje duša mu Đ2];

Konstrukciju uzročnoga značenja s + genitiv

[nek prsa dršću s uzdaha mi vrela Ć8], [jer s draginih gjul-obraza | sad će granut srce moje Ć1,91], [mamuran s žudnje i ognjene strasti Ć8], [običaj je na zapadu, da sa intolerancije i fanatizma objeđuju Islam H1,72], [s jednostavnog razloga H14], [dan nam progje baš uzalud, a sve s Omerove bijele medžidije M4], [žalio je Carigrad i s drugog jednog razloga HB1,202], [sinoć mi je s tebe kavga bila Đ1.27];

Pridjev iza imenice:

[ljubav prama jeziku potomaka Zoroastrovih Ć4], [utjecaj intelektualni Ć4]; [knjiga ova pisana je ne u svrhu da se pokaže i otkrije historijska nam prošlost, već... H13].

Iako ove crte nisu jednako zastupljene kod svih bošnjačkih pisaca, njihovo prisustvo i njihova stilska vrijednost ostvarena u književnim djelima potvrđuje postojanje književnojezičkog kontinuiteta kod Bošnjaka.

Osim kod Bašagića, u djelima bošnjačkih književnika ne nalazimo, međutim, rečenične strukture sa razbijenim sintagmama, koje su potvrđene u jeziku bošnjačkih časopisa u austrougarskom periodu (KUNA 1986, 275): [po svojim u ratovima očeličenim vrlinama B4,24], [kao da već vidi dukate u svojoj prijevarom natrpanoj hazni B8,21]

Kod bošnjačkih književnika nisu zabilježene ni arhaične i participske konstrukcije u vrijednosti relativne rečenice koje se postavljaju između kongruentnog atributa i imenica, a kojih ima u jeziku bošnjačkih časopisa (KUNA 1986, 276).

Među ostalim sintaksičkim crtama koje su primjetne u izrazu bošnjačkih pisaca izdvajamo upotrebu infinitiva radije nego da + prezent [mistična ljubav stala se pretvarati u erotičke izlive Ć4], [stao me pozorno motriti HB4]; dopunu u instrumentalu uz glagole biti, postati, ostati [ta on je uzrokom ove | c'jele hude mi sreće Đ6,143], [ćućenje bliske smrti postaje istinom Ć6], [Ruhjina filozofija života ostaje samo teorijom Ć9], pa i u izrazima s glagolima pasti i izabrati [Đurđica pada žrtvom njihovom M15], [po smrti Bekirovoj halifom izabran bio Đ4]; te odsustvo utjecaja stranih sintaksa - zabilježena su, zapravo, samo dva takva primjera kod Bašagića i jedan kod Hadžića [Za moći tumačiti i shvaćati Kuran, nuždno je temeljito poznavanje arabskoga jezika. H1,25], [u jednu večer učini udaviti sedam kapetana, strašnih bosanskih zulumćara B1,131].


Zaključak

O književojezičkom izrazu Bošnjaka u austrougarskom periodu možemo zaključiti sljedeće:

Dio fonetskih osobina motiviran je vezanošću upravo tih osobina za izraz bošnjačke narodne književnosti. To su prije svega: ijekavsko jotovanje dentala, oblik nijesam, oblici tipa zlatnijem, našijem, nepostojano a u primjerima tipa satvori, kontrakcija vokala u gl. prid. radnom, konsonantske disimilacije (tavni).

Sve ove osobine u njihovim tekstovima imaju pojačanu ekspresivnu vrijednost. Zapravo, pisci paralelno s navedenim koriste i: likove bez ijekavskog jotovanja dentala, oblik nisam, oblike tipa zlatnim, našim, likove bez konsonantske disimilacije i kontrakcije vokala, s tim što, u odnosu prema ovima, gornji primjeri postaju stilski obilježeni. Stilogenost gore navedenih osobina počiva na njihovoj naročitoj zastupljenosti u izrazu narodne književnosti.

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka relativno je dobro očuvan glas h, jedino se, u njihovoj poeziji, pojavljuje gen. pl. pridjeva bez h, što je osobina prisutna i u narodnoj. Likovi lah(a)k-, meh(a)k- imaju stilsku vrijednost, dok su lak-, mek- stilski neutralni.

Arhaični oblici deklinacije imaju naročitu stilsku vrijednost u njihovim djelima. Ekspresivnim smatraju starije množinske padeže, a posebno kraće oblike množine imenica a-vrste. Kod Hadžića se javljaju arhaični oblici zamjenice (česa, ničesa) u svečanom stilu.

Bošnjački pisci upotrebljavaju, pa čak i sami tvore, neologizme i romantičarske poetizme. Postoji u njihovim djelima krug orijentalizama s poetskom vrijednošću, ali se u prozi javljaju i orijentalizmi svojstveni narodnom govoru. Općenito uzevši, krug orijentalizama koji se koristi u ovom razdoblju znatno je sužen u odnosu na raniji period razvoja jezika.

Na planu sintaksičke strukture kao zajedničke crte izdvajaju se: slavenski genitiv, infinitiv umjesto konstrukcije da + prezent, dopuna u instrumentalu uz glagole biti i postati.

Geneza novog jezičkog izraza, s obzirom na tradicionalni književnojezički izraz Bošnjaka, započinje već s Bašagićevim pjesničkim jezikom. Premda se u Bašagićevom izrazu odražava kontinuitet sa jezičkim izrazom usmene tradicije Bošnjaka, uočljiva je veća sloboda u izboru jezičkih sredstava nego i u jednom prethodnom i potonjem periodu. Arhaizmi na svim planovima jezičke strukture dobivaju svoju stilsku vrijednost. Romantičarski neologizmi i orijentalizmi poetizmi, koje Bašagić uvodi u svoj pjesnički jezik, pojavit će se, ali sa izrazitijim umjetničkim obilježjem, i u Ćatićevoj poeziji do 1908. Asimilirajući zapadna artistička dostignuća Ćatić u kasnijoj fazi uspijeva za bosanski jezik učiniti ono što je, po njegovom mišljenju, za turski jezik učinio pjesnik Baki, dakle, uspijeva umjetnički jezik "tako izbrusiti, dotjerati i takovu mu eleganciju podati, da su se u njemu svaka misao i čuvstvo mogli izraziti bez imalo prozaičnosti, a dosta blizu narodnom shvaćanju"(Ć4). Uvođenje u opticaj niza terminoloških odrednica koje bosanski jezik nije imao osobito je vidljivo u Bašagićevim raspravama i člancima iz književnosti.

Literatura

Čedić, I. 1989. Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Radovi Instituta za jezik, Sarajevo, XIV, 7-120.

Halilović, S. 2002. Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne, Institut za jezik u Sarajevu, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, Sarajevo.

Jahić, Dž. 1999. Trilogija o bosanskom jeziku: Bošnjački narod i njegov jezik (a), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (b) Ljiljan, Sarajevo.

Kajan I. 1994. Bošnjaci. Pjesme i rasprave. Zagreb, 5-12.

Kuna, H. 1981. Jezik štampe u BiH do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Radovi VIII, Sarajevo, 9-135.

Kuna, H. 1986. Bilješke o jeziku bosanskohercegovačke periodike austrougarskog vremena, Književni jezik, 15/3-4, 274-279.

Kuna, H. 1991. Neke osobine jezika časopisa turskog perioda u Bosni i Hercegovini (druga polovina XIX stoljeća), u: M. Okuka, Lj. Stančić Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, 39-47.

Kuna, H. 1983. Jezik ''Bosanskog prijatelja'', prvog bosanskohercegovačkog časopisa, Sarajevo.

Nogo, Lj. 1981. Fonetske, leksičke i morfološke osobine "Sarajevskog cvjetnika", u: Jezik štampe u Bosni i Hercegovini do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Radovi VIII, Sarajevo, 135-241.

Okuka, M. 1987. U Vukovo doba. Književnojezički izrazi u BiH, u razdoblju od 1800 do 1878. godine, Sarajevo.

Okuka, M. 1991. Usvajanje Vukova jezika i pravopisa u administrativno-pravnim spisima turske administracije u Bosni i Hercegovini; u: M. Okuka, Lj. Stančić: Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, str. 47-52.

Simić, R. 1982. Neka načela logičke interpunkcije u pravopisima srpskohrvatskog jezika do I svjetskog rata, Književni jezik 11/4, Sarajevo.

Šulek, B. 1874. Rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta; po nalogu vis. kr. dalm.-hrv.-slav. zemaljske vlade, Zagreb.

Šulek, B. 1860. Deutsch-kröatisches Worterbuch, (Němačko-hrvatski rěčnik), knj. I i II, Ugram.

Ujević, T. 1936. Musa Ćazim Ćatić (mistika velikog bola), Novi behar 10/1936, 37.

Vujanović, V. 1994. Bašagićevo pjesništvo u interpretaciji naših znanstvenika, u: "Safvet-beg Bašagić - bošnjačka intelektualna strategija", Zenica, 87-96.

[Vuletić, F.] 1890. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Dio I. i II. Nauka o glasovima i oblicima, Sarajevo.


Izvori

Safvet-beg Bašagić:

(B1) Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, 1900. (vlastita naklada)

(B2) Trofanda. Prve pjesme 1890.-1894. Zagreb 1896., vlastitom nakladom pisca;

(B3) Izabrane pjesme, vlastita naklada, Zadružna tiskara, Sarajevo, 1913.

(B4) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1912.

(B5) Hudždžet-ul Hakk Gijasuddin Ebulfeth Omer b. Ibrahim el-Chajjami, u: Omer Chajjam, Rubâije, preveo s perzijskoga Mirza Safvet, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1920, 3-21.

(B6) Sud evropskog učenjaka o islamskoj prosvjeti, Behar 1/1900-1901, 12, 188-189. # Nazim

(B7) Stotinu i jedan hadisi-šerif (učeno obrazlaganje vjerskih tema), Behar 4/1903-1904, brojevi 1-21.

(B8) Uzgredne bilješke, pričice i dosjetke, Naklada knjižare Braće Bašagića, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1907.

Musa Ćazim Ćatić:

(Ć1) Pjesme 1900-1908. (prva knjiga)

(Ć2) Iz zbirke "Živi cvjetovi". A. Zahiroviću. Biser, 1/1912-13, 6, 98-99.

(Ć3) Požar u Tešnju (20. augusta 1905.), Behar 6/1905-1906, 11, 164.

(Ć4) Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo, Biser 1/1912-13, str. 73.

(Ć5) Osmanlijski pjesnik Galib-dede, Biser 1/1912-13, 124, 155, 173.

(Ć6) Odbjegle noći. (Pjesme osmanlijskog pjesnika Husejn Sireta), Biser 1/1912-13, 68.

(Ć7) "Nat", Behar, 4/1903-1904, 5, 66-67.

(Ć8) Rendez-vous, Behar, 9/1908-1909, 10, 151.

(Ć9) Ruhija Bagdadski, Gajret 5/1912, 9/10, 132-136. # Šair.

(Ć10) Iz ciklusa "O ženi" , Biser, 1/1912-13, 5, 77-80.

(Ć11) Teufik Fikret: Moje gnijezdo. Slikajući. Zlatni snijeg. Behar, 10/1909-1910, 373.

(Ć12) Ja n'jesam sanjar, Behar 7/1906-1907, 23, 273-274.

(Ć13) Ja sklopio sam oči, Behar, 10/1909-1910, 7, 99.

(Ć14) Ahmed Hik'jmet: Zagonetno je srce ljudsko. Gajret 5/1912, 169-171. Preveo: Ćazim.

(Ć15) Hamdullah Subh: Svjetlo i sjene. Biser 1/1912-13, 112. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi.

(Ć16) Jakub Kadri: Osamljeni putnik. Biser 1/1912-13, 61. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi.

(Ć17) Dželal Sahir: Spram horizonta. Biser 1/1912-13, 62. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi.

(Ć18) Islamu, Behar, 3/1902-1903, 1, 3.

(Ć19) Lejlei-mevlud, Behar, 5/1904-1905, 3, 35-36.

(Ć20) Afijundžija, Behar, 5/1904-1905, 6, 83

(Ć21) Ašiklije, Behar, 5/1904-1905, 5, 67. # Garib. Behar, 5/1904-1905, 13, 198.

(Ć22) U sevdahu, Behar 8/1907-1908, 7, 107.

(Ć23) Nekoliko gazela, Gajret, 5/1912, 140-141.

(Ć24) Imaginacija, Biser, 1/1912-13, 7, 131

Osman Nuri Hadžić:

(H1) Islam i kultura. U Zagrebu, nakladom piščevom, 1894, str. 1-113

(H2) Hadžić, Nuri Osman i Milićević, Ivan A.: Silvije. Behar, 9/ 1908-1909, 6, 82.

(H3) Osman-Aziz: Svijet za sebe. "S puta i ceste". Behar, 9/1908-1909, 2, 17-20; 1. juna 1908.

(H4) Islam i kultura. Poziv na pretplatu. Behar 1/1900-1901, /Behar, izbor, 1990, 71.

(H5) Chretiens et muslims. L. De Conteson, Behar 2/1901-1902, /Behar, izbor, 1990, 124.

(H6) Mevludi-šerif, Behar 2/1901-1902.

(H7) Male priče i dosjetke: Pjesnikova nagrada; San; Opomena. Sabrao i preveo Vamik. Behar, 2/1901-1902,11,166-167.

(H8) Osman-Aziz: Na početku IX godišta, Behar, 9/1908-1909, 1, 2-3.

(H9) Kulturna povijest Islama, Gajret, 5/1912, 99-102; 130-133; 161-164.

(H10) Muslimani, a ne Muhamedanci - Poslanik, a ne propheta, Behar 1/1900-1901.

(H11) Načela Islama i naš zadatak, Behar, izbor, 1990, str 12 -15.

(H12) "Pobratimstvo" (Pismo uredništvu), Behar 1/1900-1901, 17, 271-273. # Vamik.

(H13) Križarske vojne?, Behar, 1/1900-1901, 17, 273-274. # Hajrudin

(H14) Papirnati križari, Behar 2/1901-1902, 7, 109-110; Behar 2/1901-1902, 8, 124-125; Behar 2/1901-1902, 18, 278-280; 19, 293-295.

Edhem Mulabdić:

(M1) Bijela medžidija. (Uspomena), Behar, 1/1900-1901, 1, 4-6.

(M2) Šehiti, Behar, 1/1900-1901, 3, 39-42.

(M3) Zekonja. Crtica. Behar, 1/1900-1901, 15, 231-233.

(M4) Bez glave. Uspomena. Behar, 1/1900-1901, 18, 279-281

(M5) Ihtijar Sejfo. Crtica. Behar, 2/1901-1902, 2, 20-21

(M6) Prvi ezan. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 1, 4-6

(M7) Slikar. Jedna zgodica iz života. Behar, 4/1903-1904, 12, 180;

(M8) Novo vrijeme. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 20, 308-309

(M9) Na Ilidžu. Slika. Behar, 5/1904-1905, 6, 83-84

(M10) Jedna rotacija. Crtica. Behar, 5/1904-1905, 11, 163-165

(M11) Behar na kraju druge godine, Behar, 2/1901-1902 /Behar, izbor, 1990, 165

(M12) "Kraljica Lepa", Evgenij Kumičić, Zagreb, 1902, Behar 3/1902-1903, 14, 222.

(M13) "Podvala", Behar 4/1903-1904, 1, 14.

(M14) Na kraju četvrte godine, Behar, 4/1903-1904, 24, 369-370.

(M15) Đurđica Agićeva, pripovijest od Ksavera Šandora Đalskog, 1903, Behar, 5/1904-1905, 1, 13.

(M16) "Zlatarovo zlato" Augusta Šenoe, peto izdanje 1904, Behar, 5/1904-1905, 10, 158. #Salih

(M17) Opet jedna podvala. Behar, 5/1904-1905, 10, 296-298.

Osman Đikić:

(Đ1) Ašiklije. Pjesme. Mostar 1903., str. 1-57.

(Đ2) Derviš, Behar , 1/1900-1901, 8, 119.

(Đ3) Ćerka cara krvopije. (Priča iz starina). Behar ,1/1900-1901, 6, 90-91.

(Đ4) Hazreti Omer. (Sličica iz prvih dana Islama). Behar ,1/1900-1901, 11, 165-166.

(Đ5) Iz zbirke Muslimanskoj mladeži: Hazreti Ibrahim. Gajret, 5/1912, str. 138-140; 173-174.

(Đ6) Sabrana djela, priredio Josip Lešić, Svjetlost, Sarajevo, 1971.

Abdurrezak Hifzi Bjelevac:

(HB1) Pod drugim suncem, Biser, 1/1912-13, br. 6,7,8,9,10,11,12.

(HB2) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: U službi. Gajret, 5/1912, 2-3, 30-31.

(HB3) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Problematično popodne. Gajret, 5/1912, 5-6, 85-86.

(HB4) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Na kraju. Gajret, 5/ 1912, 9-10, 141; 11-12, 172.
__________________________________________________

 

1 O tome svjedoče dokumenti Carski ferman iz 1875. i Carski kazneni zakonik (kopija Hatihumajuna), štampan u Sarajevu 1870. Iako su prevodioci Carskog zakonika pripadnici raznih nacija i nosioci različitih literarnojezičkih tradicija, njihov je jezik i pravopis u velikoj mjeri ujednačen. (OKUKA 1991, 48-49)

2 Prva generacija pisaca koja se okretala zapadnoj kulturi i civilizaciji (Bašagić, Mulabdić, Hadžić, Ćatić) održava "čvrstu vezu s jezičkim naslijeđem, dijalekatskom izvornošću, iskazom narodne poezije, te formama istočnjačke jezičke prefinjenosti, pri čemu se turcizmi pojavljuju kao vrlo značajan, leksički dominantan i stilskojezički kultiviran sloj". (JAHIĆ 1999.a, 30-31) To je vrijeme u kojem "bosanski jezik pokazuje pravu svoju snagu otvaranja; historijski vazda spreman da prima (što je za primanje) i na autentičan način spaja uticaje drugih tradicija". (JAHIĆ 1999.b, 161)

3 Bašagić: ''Po želji g. pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.'' Behar, izbor, str. 12

4 U Ćatićevim esejima, npr. nalazimo samo nijesam, nijesu.

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin