Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
O genezi ideje Bosanske, Bošnjaèke nacije - Bosnjaci

O genezi ideje Bosanske, Bošnjaèke nacije

Autor: Vera Kržišnik-Bukiæ

 

Enver Redžiæ, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Institut za istoriju, Sarajevo, 2000., str. 220.


Knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke i podnaslovom Geneza ideje bosanske, bošnjaèke nacije je struèno i nauèno izazovno djelo bosanskohercegovaèkog akademika dr. Envera Redžiæa koje æe zbog široke palete predstavljenih saznanja i stanovišta drugih istraživaèa i iznesenih autorovih tumaèenja i ocijena ostati još dugo u dijaloškoj žiži meðu istorièarima i drugim društvenjacima. Ujedno, zaokupljaæe pozornost i ostalih za fenomen naciona, naciona povezanog sa geopolitièkim kontekstom Bosne i Hercegovine, zainteresiranih èitalaca. Ni ovih nije mali broj, dapaèe i više od prvo pomenutih, jer je naprosto teško nailaziti na ljude za tu tematiku nezainteresirane. Stoga, tiraž od 500 primjeraka u kojima je knjiga štampana, sigurno, neæe moæi udovoljiti svim znatiželjnicima odnosno onima koji bi je htjeli proèitati. Time veæ prelazim na skupinu osnovnih podataka odnosno vanjskih pokazatelja o knjizi s kojima se valja odmah uvodno upoznati. Njeni izdavaèi su Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, te Institut za istoriju, Sarajevo. Izlaženje su finansijski pomogli amerièki donatori: Univerzitet St. Lawrence-a, »Koerner Foundation« i Fundacija Vakufa Donia iz Kalifornije te Ministarstvo obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo. Recenzenti knjige su Bosanac akademik prof. dr. Muhamed Filipoviæ i Amerikanac prof. dr. Robert Donia, istorièar i sam odlièan poznavalac te autor knjiga o Bosni.

Knjiga je izišla iz štampe krajem 2000. godine u Sarajevu, što u tvrdom, što u mekom povezu i za slièna monografska izdanja u uobièajenom formatu te u ukupnom obimu od 220 stranica. Ne raèunajuæi Predgovor i zakljuèno razmatranje, na pravcu sinteze knjiga sadrži petnaest poglavlja i bibliografiju radova koje je autor u knjizi analizirao ili se na njih oslanjao. Osnovni tekst prati 187 fusnota. Engleski sažetak, zaèudo, ne daje prijevoda glavnog naslova knjige veæ zapoèinje podnaslovom koji sam, ne sluèajno, u ovdašnjem osvrtu inaèe i sama izabrala kao temeljno opredjeljujuæe jezgro. Na samom kraju knjige nalazi se èitaocu uvijek dobrodošao Registar imena. Toliko kao nužna informacija; iformacija kojom o samoj knjizi, njezinom sadržaju nije zapravo kazano još skoro pa ništa. O knjizi, meðutim, govoriti nije lako. U pomoæ zato, najprije, pozivam neke èinjenice povezane sa njenim autorom. Liènost Envera Redžiæa je na poèetku 21. stoljeæa moguæe i potrebno sagledavati kroz bar trodimenzionalnu prizmu. Najprije, radi se o èovjeku koji je, objektivno, veæ praktièno osam decenija osviješæenim svjedokom svoga vremena, uže mu domovine Bosne i Hercegovine, i, doskora, šire mu domovine Jugoslavije. Zatim, to je èovjek koji je bio u datom okruženju veæinu toga vremena akterom tekuæih društvenih zbivanja, aktivni uèesnik u donošenju politièkih odluka na svim razinama, od lokalnih do republièkih i federalnih (makar nikad u najužem vlastodržaèkom krugu), u toku Drugog svjetskog rata i borac - vojnik svjetske pobjednièke antifašistièke koalicije na tlu Jugoslavije odnosno Bosne i Hercegovine. I najzad, te možda ponajviše i prije svega, Enver Redžiæ je istorièar.

Sve pomenute tri dimenzije se u Redžiæevoj liènosti neminovno i neodvojivo prepliæu. Tek faktièkim uvažavanjem njih sviju tri u cijelini moguæe je relevantno odnositi se prema njegovom historiografskom djelu opæenito, pa možda i posebice prema njegovoj, za sada, pretposljednjoj, 16. knjizi po redu, knjizi koja ovdje zaokuplja bližu pozornost. Posebice kažem zato, jer je knjiga Sto godina muslimanske politike djelo koje, po jednoj strani, odslikava intelektualnu produkciju mnogih drugih autora, u pretežnoj mjeri nastalu za Redžiæeva života, te sadrži, posredno i neposredno, po drugoj strani, takoðer znatnu autobiografsku notu. (U meðuvremenu, u svojoj 87. godini, je veæ objavio svoju 17. knjigu, o akademiku i istorièaru Anti Babiæu, priprema narednu, o akademiku i istorièaru Branislavu Ðurðevu...) Veæina Redžiæevih knjiga je iz oblasti istoriografije i pretežno se odnose na istoriju Bosne i Hercegovine. Veæina njih se, opet, neposredno dotièe nacionalne problematike, neke su joj, ne sluèajno, i u cjelosti posveæene. Ovaj zadnji podatak upuæuje na slijedeæe dvije èinjenice: nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini je središnja društvena problematika ove zemlje u 20. stoljeæu, dok je istorièar Enver Redžiæ veæ niz decenija njen uporni istraživaè i, prema tome, nesumnjivo veliki poznavalac. Imajuæi u vidu do sada kazano postaje jasnije od kud i kako knjiga s naslovom Sto godina muslimanske politike u tezama i kontraverzama istorijske nauke. Kad tome dodamo, da je Enver Redžiæ po svom etnièkom izvoru i etnièkoj samoidentifikaciji Bošnjak, da je u najšire shvaæenom filozofskom obzoru humanista i u novim egzistencijalnim društveno-politièkim okolnostima po nacionalno-politièkoj pripadnosti Bosanac (kao što je bio u ranijim okolnostima odnosno, veæinu svog politièki osviješæenog životnog puta Jugosloven) gotovo je upotpunjen sklop za nastanak ove knjige opredjeljujuæih razloga.

Odluèujuæu motorièku snagu Redžiæevom pisanju ove knjige je, uz uvažavanje veæ pomenutog, udahnula pak kataklizma koja je uraganom Treæeg svjetskog rata stigla Bosnu i Hercegovinu, njezine ljude i narode, te meðu ovima posebice njegov, bošnjaèki. S obzirom na ukupni dotadašnji kontekst njegovog života, za Redžiæev duhovni ustroj, bila je to svestrana i totalna katastrofa. Uzgredna mala asocijacija otkriva jednu istorijskom sudbinom proizvedenu zanimljivu koincidenciju: situacija praktièki treæeg svjetskog rata u Bosni, na pragu treæeg milenijuma, u Redžiæevo treæe životno doba. Roðen još u Austro-Ugarskoj, u vrijeme Prvog svjetskog rata, da bi veæinu svog života proživio u jugoslavenskoj državnoj zajednici i sam aktivno uèestvujuæi u Drugom svjetskom ratu i društvenim dogaðanjima, prije i posebice nakon njega, doèekavši zatim, slobodno možemo reæi, za Bosnu Treæi svjetski rat, Redžiæ ne samo nadživljava tu najnoviju i ujedno najstrašniju agresiju na Bosnu, ostajuæi "na površini" (Churchill: "Tito afloat", 1949), veæ "nesnosnom lakoæom" intelektualnog stvaranja kao da ulazi u neku novu mladost. Pri tome žuri, jako žuri, kao da mu savjest ili podsvijest ne daju mira. Izvjestan autorov nemir pažljiviji i kritièniji èitalac može prozreti i kroz sami tekst knjige. Razlozi za taj nemir su prema ovdašnjoj procijeni ipak nešto drugaèije prirode i, kao što æu pokušati malo kasnije naznaèiti, kompleksniji. Tièu se, naravno, Bosne, njene kompliciranosti koje su bili odavno svijesni književnici, društveni istraživaèi, politièari. I da se sada vratim njoj, knjizi, njenom sadržaju i naèinu na koji je on izložen. Autor je koristio komplementarni metodološki pristup izlaganja, predstavljajuæi saznanja i poglede drugih autora i odgovarajuæa svoja zapažanja i komentare o tematici tako što je istorijska zbivanja i etno-nacionalne pojave pratio, uglavnom, koliko je to bilo moguæe, hronološkim redom, ujedno promišljajuæi je kroz pojedine problemske blokove (srednjovjekovni Bošnjani, islamizacija, bošnjaštvo, pokret Bošnjaka, nacionalno pitanje Muslimana, "muslimanska nacija", "Islamska deklaracija", turska i austrijska teza o bosanskoj naciji, srpsko i hrvatsko velikodržavlje, te Bosna i Muslimani do Drugog svjetskog rata, u njemu i poslije njega sve do njihove ponovne bošnjaèke nominacije u zadnjoj deceniji 20. stoljeæa, sintetièki promišljajni napor o Bošnjacima i bosanskoj naciji) da pomenem najvažnije. Na taj naèin uspijeva provesti èitaoca kroz knjigu tako, da ovaj može slijediti, pojedinim istorijskim etapama razvoja tretiranu tematiku i stvarati svoju predstavu o njoj.

Nije smisleno sadržaj knjige preprièavati veæ i zato što ona po obimu nije velika te ju zato naprosto treba proèitati. Preprièavanje bilo bi, sa druge strane, i rizièno, pošto bi podrazumijevalo nekritièko preuzimanje Redžiæevog prikaza i tumaèenja radova drugih autora. Redžiæevo citiranje pojedinih autora pretpostavljalo je njegovo studiranje njihovih djela, a to je posao koji meðutim nije moguæe tek tako, usput obaviti. Ali, upravo, taj bi studijski napor trebao proæi onaj koji bi htio naèiniti posve relevantni osvrt na Redžiæevu knjigu. Problem je utoliko kompleksniji, što sam Redžiæ za naslovnu tematiku svoje knjige ne koristi jedan broj struènih radova, kako domaæih tako i stranih autora, koji su se ipak trebali naæi na njegovom spisku, bolje reæi, u postupku prikaza i/ili analize u knjizi sa tim naslovom. Naime, veæ u datoj fazi historiografske (i šire društvene) obrade »naših« fenomena je odgovarajuæa produkcija tolika, da je u jednom kritièkom naletu teško može obuhvatiti a pogotovo savladati jedan istraživaè, pa bio to istorièar èak Redžiæevog autorskog profila. Mada bi tako naslovljeno djelo veæ moglo ili trebalo biti stvar timskog nauènoistraživaèkog projekta - s obzirom na vlastito nauènoistraživaèko iskustvo, sama, naravno, ne mogu da ne dodam: multi-, ko- i interdisciplinarnog - ipak jedan pionirski pothvat, kakav je Redžiæev, izrazito je koristan i pomenutom potrebnom projektu dobrodošao putokaz. Zašto èak projekat? Zato, jer je etnièko/nacionalno pitanje u Bosni, od ranog srednjeg vijeka do poèetka 21. stoljeæa, bilo i biæe to u još bar naredno dogledno vrijeme, sidrište kroz koje se prelamaju gotovo svi apekti njene istorije, od klasièno politièkih, vjersko-duhovnih, vjersko-institucijskih, demografskih, etnoloških, socijalno-privrednih, pravnih, kulturoloških, sociolingvistièkih, socijalno-psiholoških do antropoloških i psiholoških, a sigurno nisam pobrojala sve. Drugim rijeèima, to je ili bi bio projekat koji u dužinu, širinu i dubinu zahvaæa/bi zahvatao transtemporalni društveni organizam i kontekstualnost Bosne (Bosne i Hercegovine), projekat daleko obimniji i svestraniji od, na primjer, onog koji je na temu nacionalne problematike Muslimana, uz deklarirani interdisciplinarni pristup, uraðen u Sarajevu prije tri decenije.

Na temu koju obraðuje Redžiæeva knjiga je, naime, u drugoj polovici 60-ih godina provedeno jedno timsko politološko-historiografsko istraživanje, koje je 1970. godine rezultiralo studijskim izvještajem Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja i još nešto ranije odgovarajuæom bibliografijom od oko 700 jedinica. Izvještaj tog projekta Redžiæ, sada, pretjerano oštro kritikuje, pogotovo, jer se ne radi o pretežnom arhivskom istraživanju odnosno o primarnom historiografskom metodološkom pristupu. Za vrijeme kada je nastalo, to je ipak bilo znaèajno djelo koje je, pored analize tematske literature, zatim štampe, statistièke evidencije, nešto memoarske i arhivske graðe primjenilo i postupak anketiranja. Ali, to je bilo i vrijeme kada je, gotovo paralelno i nezavisno, svoje intelektualno stanovište o muslimanskoj naciji, koju je 1968. godine pod imenom Muslimani promovirao Centralni komitet Saveza komunista BiH, objavio i istorièar Enver Redžiæ. U javnom izlaganju na nauènom skupu jugoslavenskih istorièara (Makedonija, 1969), objavljenom 1970. godine pod naslovom O posebnosti bosanskih Muslimana te, zatim, i u svojoj knjizi Tokovi i otpori (str. 117), Redžiæ, uz jaku argumentaciju, iznosi da »u etnièkom i nacionalnom pogledu nije bilo i nema muslimanskog naroda« (podc. R.), istièuæi kako »iako je u procesu formiranja etnièke zajednice bosanskih muslimana »zasluga« i uloga islama neosporna, sama ta zajednica u etnièkom smislu nije muslimanska, veæ je ona kako po svome etnièko-istorijskom porijeklu, tako i po svome etnièko-istorijskom razvitku, bosanska« (podc. R.). Sada, tri decenije kasnije, Redžiæ podsjeæa na silnu kritiku kojoj je bio na razlièite javne naèine, i mahom iz redova muslimanske inteligencije, onda izložen zbog svog bosanstva odnosno neprihvatanja promoviranja »muslimanske nacije« od strane rukovodstva SK BiH, ocjenjujuæi, ujedno, Izvještaj o pomenutom projektu tadašnjom politièkom apologetikom. Redžiæ sa dužnom pažnjom, prije svog sluèaja, predstavlja u knjizi i usamljeni intelektualni istup Muhameda Filipoviæa koji se, još par godina ranije (1967), esejistièki založio za narodni duh Bosne nakon èega mu je partijski režim prebacio bošnjaèki nacionalizam i posljedièno ga izolovao, spasavajuæi »kurs srpsko-hrvatske konverzije Muslimana« (R., str. 79).

S obzirom na vremensku podudarnost politièke odluke o proglašavanju muslimana Muslimanima i rezultata projekta kojima je, prema Redžiæu, trebalo nauèno argumentirati koncepciju »muslimanske nacije«, ta je veza neosporna. No, u domenu nacionalne problematike inteligencija je išla i ide i kod drugih naroda ruku pod ruku sa politikom ako, odnosno, kad procjenjuje da su pripremajuæe politièke odluke u datom istorijskom trenutku napredak u pogledu dotiènog pitanja. Mislim, da se i u sluèaju ovog projekta radilo o tome da su, dakle, uèesnici projekta svoj rad istraživaèki izveli i okonèali, utvrðujuæi i potvrðujuæi društvenu potrebu posebnog, odjeljujuæeg zvaniènog imenovanja etnièke zajednice bosanskohercegovaèkog stanovništva kojoj je u širem društvenom okruženju u toku 20. stoljeæa uglavnom i pridavana, kako govorno tako i pisano, muslimanska imenska konotacija. Time je, tada, trebalo ispostaviti definitivnu jednakopravnost sa preostale dvije bosanskohercegovaèke konstitutivne etnièke grupacije i u formalno-pravnom pogledu. Suviše banalno, a mislim i objektivno neadekvatno, bilo bi ovome projektu pridavati funkciju puke sluškinje oficijelne politike. Meðutim, projekat je, ipak, pratila tada (bar) jedna tamna sjena, krupna nejasnoæa. Zašto, naime, tako važno istraživanje nije bilo kadrovski jaèe zastupljeno, zašto u rad na projektu nije pozvan na primjer Enver Redžiæ, autor veæ više nauènih radova pa i knjige posveæene nacionalnom pitanju, posebice onome u Bosni i Hercegovini, tada i prvi èovjek Instituta za istoriju radnièkog pokreta u Sarajevu. Ili je pak zaobiðen on, i još tko, baš zato što je ocjenjeno da se ne bi uklapao u eventualno zadatu koncepciju; s tim u vezi mogla bi se dovesti i èinjenica da se Redžiæ veæ od 1972. nalazi u mirovini (što je ispalo dobro za bosanskohercegovaèku istoriografiju jer on naredne tri decenije radi punom parom, više nego uspješno odraðuje drugi radni vijek). Ovim, dakako nedopustivim, spekulacijama pribjegla sam uslovno, zbog svog nedovoljnog poznavanja stvari, na jednoj strani, ali i, na drugoj, zbog pretjerano nipodaštavajuæeg Redžiæevog odnosa prema tom projektu, pri èemu je sebi dozvolio i poneko eklektièko navoðenje. Na primjer, ono u vezi sa "sumnjivom argumentacijom" (R., str. 93) koju Redžiæ kao da pripisuje stavu projekta prema kome "da je muslimansko i hrvatsko stanovništvo meðusobno bliže po psihološko-moralnim karakteristikama, po zajednièkim somatskim osobinama, pigmentaciji kose i oèiju". Upravo suprotno, kritikujuæi kako srpsku tako i hrvatsku propagandu za pridobijanje Muslimana, Studijski izvještaj (M. Hadžijahiæ) istièe da je moguæe pridavati nauènu vrijednost pojedinim iznošenim etnografskim, kulturološkim i drugim razlozima »u toliko u koliko su se oslanjali na pojedine elemente o zajednièkom ili bliskom etnièkom porijeklu, ali ne samo Hrvata i Muslimana nego i Srba« (str. 89). Složenost posla koji je sebi zadao Redžiæ u knjizi Sto godina muslimanske politike je, meðutim, vjerovatno tolika da je teško izbjeæi odreðene nepreciznosti i greške kojima, kad su u pitanju štamparske, knjiga obiluje, pa nije moguæe posve tvrditi da nisu možda ove umješane i u pomenuti sporni kontekst. Ovaj konkretni primjer iznijela sam jer se radi o ipak bitnom sadržajnom pitanju koje je, po mom mišljenju, iziskivalo nužan komentar, što ne znaèi da dužnog osvrta ili kritièkog odgovora ne povlaèe i neka druga mjesta u knjizi.

Meðutim, sama bih se radije ovdje kratko zadržala na problemu narodnosne nominacije koji je, posebice u drugoj polovici 60-ih i poèetkom 70-ih godina 20. stoljeæa, dakle oèito, jako teretio redove muslimanskih/bošnjaèkih intelektualaca, razdvajajuæi ih i slabeæi njihovu snagu da u širem društvenom okruženju kompleksnije promišljaju sadržajnu suštinu nacionalnog pitanja u BiH. U tu suštinu svakako spada i pitanje etnièke nominacije Muslimana/Bošnjaka. Ali, to bih željela ovdje istaèi, potrebno je prisustvo osviješæenosti da je ono tek jedan od nekoliko bitnih aspekata nacionalne problematike u BiH koja je, uz to, kao što æu pokušati (i ja) ustvrditi, u Bosni opšta i nedjeljiva. Moglo bi se reæi da je bilo pitanje etnièkog (samo) nominiranja Muslimana/ Bošnjaka kroz razdoblje zadnja dva stoljeæa ovisno od njihovog opæedruštvenog statusnog karaktera, od toga šta je u datom istorijskom presjeku ugroženo: nekada su to pretežno imovinski, socijalno slojni ili prosto kolektivno-životni interesi koji zahvaæaju ukupan bosanski teritorijalni okvir, nekada su to islamski vjersko-kulturološki aspekti. U vrijeme Gradašèeviæevog autonomnog pokreta protiv centralne vlasti istovjerske osmansko-turske države u prvom planu bila je Bosna u svom geografsko-teritorijalnom sadržaju, èiji nominalni etnikum su bili ili su trebali biti, dakle, Bošnjaci. Kršæanska, katolièka èetrdesetgodišnja austrougarska vladavina u BiH zbog ugroženosti vjersko-kulturnog identiteta muslimana proizvede Muslimane kao u Bosni faktièki kolektivni individuum. Dogaðanja u Drugom svjetskom ratu su bosanske Muslimane nominalno definitivno potvrdila. Ateistièka Titova Jugoslavija takoðer, èak i oficijelno. Slom i nestanak Socijalistièke federativne republike Jugoslavije smrtno je ugrozio bosanskohercegovaèke Muslimane koji, da bi saèuvali svoju narodnosnu èak fizièku egzistenciju, vežu, svjesno, svoj kolektivni identitet opet na usudno ime zemlje svog postanka, proglašavajuæi se Bošnjacima. Problem nominiranja bosanskih muslimana u etnièkom pogledu je zbog svoje kompliciranosti u zadnjem stoljeæu posve zasjenio drugu stranu medalje u tretiranju nacionalne problematike u BiH. Nije se bilo, bar ne dovoljno, svijesno, ni u samoj Bosni, ni u širem jugoslavenskom okruženju, pri èemu automatski iskljuèujem neposredno srpsko-hrvatsko susjedstvo, da je zapravo upitno riješeno, možda èak bolje reæi neriješeno, pitanje narodnosne nominiranosti preostalog autohtonog stanovništva BiH (Srba/pravoslavaca, Hrvata/katolika). S obzirom da akt etnièkog nominiranja služi kao sredstvo meðusobnog razlikovanja (pripadnika) Jednih od (pripadnika) Drugih (u Bosni i od Treæih i èak

(Institut za istoriju, Sarajevo)
Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim