Bosanski jezik danas

Autor: Senahid Haliloviæ

U dosadašnjem standardiziranju bosanskoga jezika mogle bi se razlučiti dvije faze: 1. doba
standardne novoštokavštine (od početaka standardiziranja do1990. god.) i 2. kretanje vlastitim
putem (od 1991. naovamo). Standardna novoštokavština imala je svoj razvojni put od temeljivanja u prvoj polovici XIX st. do njezina konačnog rascjepa s rasulom avnojevske Jugoslavije 1990. i bila je dulje od jednoga stoljeća u ulozi nadnacionalnog standardnog jezika.

Taj jezički standard, donedavno zajednički Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Cmogorcima,
nikada se i nije odlikovao jedinstvom fizionomije. Unutar nacionalno i teritorijalno raslojene standardne novoštokavštine četiri toka bila su tek objedinjena, ali ne i ujedinjena. Novonastali južnoslavenski standardni jezici (bosanski, hrvatski, srpski) skorašnje su sociolingvističke činjenice, sljednici su i baštinici standardne novoštokavštine.

Standardni bosanski jezik danas

Iz prethodne razvojne faze standardni bosanski jezik naslijedio je mnoga rješenja pri kojima se ostaje i od 1991. nadalje. Kad je riječ o odabiru idioma kojim će se javno govoriti i pisati, izbor je pao na štokavštinu istočnohercegovačkoga tipa, još u XIX stoljeću. Standardna novoštokavština u BiH - što prirodno, samostalno, što zahvaljujući uplivu normiraca - u hodu je prihvaćala ponešto iz ovdje preovlađujuće zapadnoštokavske dijalekatske osnovice te iz gradskih sredina. Tim putem bosanski stndardni jezik nastavlja, utoliko prije što to istodobno znači i jače vezivanje za tradiciju i autohtone jezičke vrijednosti. Međutim, u standardnome bosanskom jeziku dugo će se još boriti za prevlast pojedine zapadnoštokavske i istočnoštokavske crte, te će norma bosanskoga jezika zadugo biti obilježena dvostrukostima i višestrukostima.

Početak XXI stoljeća obilježen je nedovoljnom organiziranošću u ovoj oblasti. Bez kadrovskog i materijalnog jačanja institucija te potpore naučnoistraživačkom i stručnom radu, i dalje ćemo imati zapuštenost i zaostajanje u odnosu na druge. Još uvijek nije uklonjena nepismenost: sva djeca u BiH ni na početku trećega milenija nisu obuhvaćena osnovnim školovanjem. Drugo, niska razina jezičke culture posljedica je nepoklanjanja dovoljno pažnje nastavi bosanskoga jezika u osnovnoj i srednjoj školi. Treće, velik je dio Bošnjaka u iseljeništvu ili u izgnanstvu: bosanski jezik našao se tako diljem svijeta u okruženju drugih (najčešće neslavenskih) jezika. U tim je zajednicama u toku manjeviše dramatična borba između održavanja maternjega jezika i njegove zamjene novim, prestižnijim jezikom nove sredine
(engleskim, njemačkim, švedskim...). Tako već druga ili treća generacija po pravilu raste
monolingvalno; bosanski se svodi na jezik identifikacije najstarijih.

Pisma

U bosanskome jeziku danas se koriste dva pisma - latinica i ćirilica. (U minulih deset stoljeća pismenosti u bosanskome jeziku korišćene su: glagoljica /do XIII st./, potom različite varijante ćirilice /od XII st./ - najdulje bosančica, naročita vrsta ćiriličkoga pisma /od XII do XX st./, latinica /od XIV st./ i arebica /od XV do XX st./.). Ovo je pitanje otprije skinuto s dnevnoga reda; oba su pisma ravnopravna i potrebno ih je usvojiti u prvim godinama osnovne škole - oba treba da uživaju potpunu slobodu upotrebe. Dakle, iza nas je prva faza razvoja bosanskoga standardnog jezika, faza grafizacije (usvajanje sistema pisanja i uspostavljanje ortografskih pravila); sada uporedo teku druga i treća faza, tj. standardizacija (proces u kome jedan varijetet postaje široko prihvaćen u cijeloj zajednici kao naddijalektalna forma) i modernizacija (proces u kome jezik postaje jednak ostalim razvijenim jezicima), pri čemu je standardizacija u vidnom zaostajanju.

Posudbenice

Modemizacija jezika podrazumijeva ekspanziju leksikona, najčešće posuđivanjem iz drugih
jezika; razvoj novih stilova i dr. U praksi je često odnos spram posudbenica emocionalan; jezička politika može biti puristička, tj. usmjerena na tzv. "čišćenje" jezika od tuđica i zamjenjivanje posudbenica novim kovanicama. Ovo dobro funkcionira ukoliko kovanice postanu općeprihvaćene; pokušaji "čišćenja" jezika, međutim, mogu i propasti (ukoliko su
pozajmljenice već u redovnoj upotrebi). Mi nemamo naročita razloga za naglašeni purizam.

I ovdje se - kada je riječ o planiranju vokabulara, o leksičkoj normi bosanskoga jezika - kao najizgledniji nadaje srednji put: stručno kontrolirani prihvat riječi iz drugih jezika. Prema riječ ima stranoga porijekla ne treba se odnositi frontalno neprijateljski, već im valja pristupati selektivno, pažljivo. Ovako bismo se osigurali i od prekomjernoga "moderniziranja" ali i od nepotrebnoga arhaiziranja savremenoga bosanskog standarda. U svakom slučaju, vrijedi imati na umu to da je dobro znati što više riječi stranoga porijekla, ali ih treba upotrebljavati što manje i prednost davati, kad god je to moguće, riječima slavenskoga postanja. S druge strane, ti manje-više nezaobilazni internacionalizmi, evropeizmi (u stručnim terminologijama
osobito), jedan su od vidova prinavljanja i bogaćenja našega leksičkog fonda i znak su naše otvorenosti - a savladavanje jezičke barijere osnovna je crta kultume historije čovječanstva.

Naročito je važno pitanje odnosa prema leksici koja je tokom XX st. - sukladno preovlađujućem bipolarnom, dvovarijantskom pogledu na standardnu novoštokavštinu oglašavana varijantski, odnosno nacionalno obilježenom (tj. srpskom ili hrvatskom): na nju bi trebalo gledati kao na svoju leksiku, koja je ujedno i bošnjačka i srpska ili i bošnjačka i hrvatska. Ne treba se osvrtati na to što će neko, eventualno, slijedeći neki ideologijski koncept, u tome vidjeti tendenciju
nazvanu "neutralizacijom varijanata". Samo ono što je ekskluzivno srpsko, cmogorsko ili hrvatsko u nas može ostati sa tom nacionalnom etiketom, biti markirano i služiti kao stilistička zaliha.

Odnos prema drugom, drugačijem

Ovdje nas najprije zanima odnos prema najbližem: prema hrvatskom i srpskom jeziku u BiH
i općenito prema hrvatskom, srpskom i cmogorskom jeziku. Isključivo štetu donosilo nam je
politiziranje jezičke problematike (osobito nestručno) u vremenu koje je obilježeno standardnom
novoštokavštinom i uopće nerijetko ispoljavanje negativnog odnosa prema bosanskom jeziku. To bi mogli biti primjeri na koje se ne treba ugledati. U višenacionalnim zajednicama prirodno
je da postoje različitosti. Razlike - ukoliko nisu iskonstruirane - jesu bogatstvo, a ne prokletstvo.
Sličnosti s drugima također nam ne trebaju smetati (ne treba zazirati od tzv. Sindroma malih razlika i novotvoriti npr. nekakav superbosanski kao pandan superhrvatskom, kako je označeno aktuelno sveopće pohrvaćivanje - u minulome period uistinu rashrvaćivanoga - hrvatskoga standardnog jezika). Općelingvistička je zakonitost da su jezici/ varijeteti sličniji što je gušća mreža u komunikaciji; tako u nas istodobno djeluju komunikacija - ka nivelaciji, I simbolička funkcija, koja ponekad zna biti prenaglašena - ka divergenciji. Pojmom kontrastivna samoidentifikacija označava se osjećaj članova jedne nacije da su ujedinjeni i da se identificiraju sa drugima koji govore isti jezik, a stoje u kontrastu, razdvojeni su od onih koji ga ne govore.

S ovim su u vezi i pojmovi konvergencije i divergencije"; lingvističko ponašanje pojedinca može konvergirati ili divergirati od govora osobe s kojom se govori. Dakle, konvergencija ima sjedinjavajuću, a divergencija separatističku funkciju. To su fenomeni koji postoje samo u toku konverzacije, i isključivo su individualni. Spomenimo i tzv. teoriju prilagođavanja u lingvističkome ponašanju: obično je to u vidu konvergencije - tj. govomik bira jezik/ varijetet koji će najbolje odgovarati potrebama osobe s kojom govori; ali govornik može i divergirati - ne napraviti taj napor da se približi, ili čak truditi se da se njegov govor razlikuje od govora ostalih učesnika u komunikaciji. Razlikujemo formalnu i funkcionalnu ravnopravnost jezika te nacionalnu i komunikacijsku ravnopravnost govornih predstavnika. U višenacionalnim i višejezičkim zajednicama treba težiti funkcionalnoj ravnopravnosti jezika, jer formalno-pravna /kao ključno obilježje nacionalne ravnopravnosti/ nije dostatna. Od proklamiranja jezičkih prava trebalo bi ići ka mogućnostima koje pruža njihova realizacija. Jedan od glavnih ciljeva valjane jezičke politike jeste: slobodna komunikacija običnih ljudi u svakodnevnome životu. U svijetu postoje i složenije jezičke situacije negoli su u Bosni I Hercegovini ili u Srbiji i Cmoj Gori - a za koje se pronalaze uspješna rješenja. Bitan je pritom naš, subjektivni odnos, volja, gotovost da se to valjano rješava. Ozbiljan i obuhvatan program jezičke kulture uz vladanje svojim standardnim jezikom uključuje I određena znanja - osobito - stavove u vezi sa drugim oblicima/ varijetetima istoga jezika, kao i o drugim jezicima u istoj državi te o stranim jezicima - a samim tim I stavove prema govornicima drugih varijeteta i jezika. Sve dok jedan čovjek /narod/ ismijava ili prezire govor /varijetet, jezik/ drugoga, između njih ne može biti ravnopravne komunikacije niti pravoga sporazumijevanja. Stoga u školstvu (osobito) treba širiti svijest o poštivanju dostojanstva drugoga, drugačijega.

Na kraju

Zašto se ne snalazimo dovoljno dobro u novonastaloj situaciji? Zašto Bošnjaci tapkaju dok susjedi odmiču naprijed? Čini nam se da bi odgovor mogao biti ovakav. Prvo: Ne radimo koliko
je potrebno, svikli da nam drugi pišu domaće zadaće (a da ih mi usput pomalo ružimo: nisu
nam ovo, nisu nam ono...; trebalo je ovako, a ne onako...). Drugo: Ne ulažemo koliko je potrebno, skupo nam. Najskuplje će biti ako ne budemo ulagali u institucije, poglavito u mlade; račun će biti ispostavljen onima koji dolaze. Ne pristupamo još maternjem jeziku sa sviješću da smo ga posudili od svojih potomaka. Ovo znači da niti danas (manjeviše) aktivni lingvisti bosanisti (usput - malobrojni) niti Bošnjaci općenito, kao zajednica čiji je opstanak doveden u pitanje, nisu dorasli savremenim izazovima. Unatoč svim našim današnjim nesnalaženjima i zaostajanjima, već je očigledno da je pred Bošnjacima samosvojan, vlastiti jezički standard, da Bošnjaci (u ukupnosti svoga nacionalnog bića posmatrani) zasigumo neće preuzeti gotov tuđi standardni jezik - ni hrvatski, ni srpski, ali ni onaj bivši, dijelom i njihov (standardnu ovoštokavštinu srpskohrvatski odn. hrvatskosrpski).

Pred nama je, možemo predvidjeti i poželjeti - i poraditi na tom - rekli bismo srednji put: niti prihvaćanje tuđega, niti odbacivanje svoga. Taj je standardni bosanski jezik danas - a vjerujemo da će tako biti i ubuduće, sve dok se prirodnim razvojem ili samim planiranjem ne oslobodi nepotrebnih dvostrukosti i višestrukosti, za šta je potrebno više vremena - vrlo složen system manje-više sinonimnih oblika, i ta sinonimija na leksičkoj, tvorbenoj i sintaksičkoj razini (koja će, nadamo se, biti i plodno tlo za stilistiku bosanskoga jezika) stajat će kao važna odlika njegova spram programiranoga osiromašivanja na srpskoj i, osobito, na hrvatskoj strani, stajat će kao bogatstvo spram siromaštva.

 

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin