O djelovanju "Gajreta" u Sandžaku između dva svjetska rata

Autor: Safet Bandžoviæ

"Gajret"1 je sa svojim djelovanjem u Sandžaku počeo 1920. godine. Najpre je došlo do uspostavljanja njegovog pododbora u Priboju. Iste godine imenuju se povjerenici u Prijepolju (4), Novoj Varoši (3), Novom Pazaru (2), Bijelom Polju (2), Sjenici (2), i u Pljevljima (1). Ubrzo je "Gajretova" organizacija uz pomoć državnih organa postala razgranatija. Već 1921. godine umjesto povjerenika osnivaju se pododbori u Prijepolju, Novom Pazaru i Bijelom Polju, dok se u ostalim mjestima zadržavaju povjerenici. Osim toga, bili su imenovani povjerenici u Brodarevu, Kanju, Komranu, Kosatici, Hisardžiku, Kaćevu, Petelju, Velikoj Župi i Stranjanju (sve u prijepoljskom srezu). Međutim, ova povjereništva su ubrzo prestala sa radom.2

Širenje "Gajretove" organizacije u Sandžaku pomagali su pored državnih organa, vjerski službenici i bosanskohercegovački iseljenici. Od 12 povjerenika koji su bili postavljeni 1921. godine, 11 ih je bilo iz redova imama ili vjeroučitelja. Mada su se na ovim akcijama oko "Gajretove" popularizacije anga-žovale i državne vlasti i vjerski službenici, domaće muslimansko stanovništvo se prema "Gajretu" odnosili sa nepovjerenjem, vidjeći u njegovoj aktivnosti opasnost od "nacionalizovanja" u srpskom smislu. Organizovani otpor jačanju "Gajretovog" uticaja i širenju njegove mreže u Sandžaku pružila je i politička partija "Džemijet" koja je nastojala da sve njegove akcije onemogući koristeći svoj snažan uticaj među muslimanskim svijetom, razvijajući snažnu antigajretovsku propagandu i predstavljajući ga kao radikalsko društvo bosanskih Muslimana preko koga su vladajući krugovi htjeli ojačati svoj politički uticaj u Sandžaku i Makedoniji. List Jugoslovenske muslimanske organizacije "Pravda" takođe jedjelovao protiv "Gajreta" navodeći da je on izgubio raison d' etre kao muslimansko potporno društvo i da se pretvorilo u čisto srpsko-radikalno propagandističko društvo i sredstvo radikalske vlade za "nacionalno odgajanje" muslimanskog podmlatka u srpskom smislu.3

Pokušaji "Gajreta" da stupi u kontakt sa "Džemijetom" u cilju ostvarivanja bilo kakve saradnje naišli su na tvrdo odbijanje. "Džemijet" se čak javljao sa prijetnjom da će osnovati "Novi Gajret".

Najveći dio muslimanskog naroda u Sandžaku poslije prvog svjetskog rata, izložen neprekidno političkim i asimilatorskim pritiscima, izbornom terorisanju i otvorenim pozivima na iseljavanje, još više se povlačio u sebe, naviknut na svoj način življenja i čuvanje gotovo kultnih, vjekovno ukorjenjenih tradicija. Zatvorena muslimanska sredina pretvarala je svoju snagu i želju za očuvanjem nacionalnog, vjerskog i kulturnog identiteta u otpor prema svemu onom što je dolazilo izvan tog začaranog kruga. Zato su sve akcije koje su sa strane pokretane morale računati na gotovo kolektivnu odbojnost i nepovjerenje. Sve ono što se u običnom narodu vezivalo za "Gajret" i njegovo suštinsko opredjeljenje nisu obezbjeđivali mogućnost za njegov efikasniji rad i neki širi uticaj u Sandžaku, bez obzira na to što su se u njegovom radu i popularizaciji angažovali najviši predstavnici vlasti koji su svojim autoritetom nastojali da privuku Muslimane. Zato brzo osnivanje "Gajretovih" pododbora i povjereništava nije pratilo onako masovno i aktivno učešće naroda kako je bilo planirano, niti je "Gajret" mogao imati željeni uticaj.

"Gajretovo" povjereništvo u Novom Pazaru, uspostavljeno 1920. godine, preraslo je 1921. u pododbor. S obzirom da se radilo o najvećem i najznačajnijem mjestu u Sandžaku, "Gajret" je smatrao da će tu imati i najviše uspjeha. Međutim, naišao je na otpor "Džemijeta" kao i u svim mjestima gdje je on djelovao. Zato je 1924. sekretar "Gajretovog" pododbora pisao da se očekuje potpuna likvidacija "Gajreta" u Sandžaku i Makedoniji. "Džemijet" je imao snažan uticaj i unutar "Gajretovih" odbora. Tako se 1924. cijeli "Gajretov" pododbor u Novom Pazaru jednoglasmo izjasnio protiv sakupljanja dobrovoljnih priloga u korist "Gajreta". Uprava "Gajretove ćilimarske škole" bila je takođe jedno vrijeme pod kontrolom "Džemijeta". Kada je "Džemijet" snažnom radikalskom akcijom i velikim izbornim terorom ukinut posle 1924. poboljšan je rad "Gajreta" u Novom Pazaru.4

Pribojski pododbor "Gajreta", osnovan 1920. godine radio je sve do 16. 10. 1924. i od tada je, umjesto njega, djelovao povjerenik koji je postojao sve do 1931. ali bez vidljivijeg uspjeha kako se ističe u listu "Gajret" iz juna 1940. godine. Godile 1931. povjerenik je razriješen dužnosti. Novi povjerenik je imenovan tek 27. 7. 1938. a nakon pola godine opet je uspostavljen pododbor. U Prijepolju je, umjesto povjerenika, 1921. postavljen pododbor. Pljevaljski pododbor formiran je 1922. ali je 1933. godine zbog slabih rezultata ukinut i imenovan povjerenik. Godine 1934. opet je uspostavljen mjesni odbor.5

U Novoj Varoši su 3 povjerenika radila sve do juna 1926. kada je osnovan pododbor. U Sjenici su 1920. imenovana 2 povjerenika, a naredne godine još dva. No, kako su se trojica povjerenika ubrzo povukla a četvrti otišao u Tursku, u Sjenici je 11. 6. 1923. prestao da postoji "Gajret". Godine 1927. imenovan je pov-jerenik, a dve godine kasnije formiran je pododbor, koji je 1932. prestao da radi. Na njegovo mjesto su postavljena dva povjerenika, a 1934. ponovo je formiran pododbor. Bjelopoljski pododbor, koji je formiran 1920. ukinut je 1924. godine. Ponovo je uspostavl"en tek 24.11.1928. ali je opet zbog neaktivnosti ukinut 1933. da bi 1937. godine bio nanovo formiran pododbor "valjda samo iz razloga toga daovakvo jedno veće mjesto ne bi apstiniralo u radu za Gajret, ali i tada pa sve do danas nemauspjeha" - pisao je list "Gajret" 1940. godine.6

Pored spomenutih mjesta "Gajret" je pokušavao osnovati svoja povjereništva i pododbore u manjim mjestima, ali su svi oni bili kratkog vijeka. Tako je došlo do imenovanja povjerenika u Beranu, Brodarevu i Rožaju, ali se nisu mogli održati. Mada je u Rožaju postojao mjesni odbor, on zbog svoje neaktivnosti nije mogao dograditi ni svoj dom iako mu je Glavni odbor nudio potrebni novac za dogradnju. Osim u navedenim mjestima, "Gajret" je pokušavao i sa osnivanjem pododbora u Potpeću (Pljevaljski srez) ali bez posebnog uspjeha u radu.

Mada je išao sa velikim ambicijama u djelovanju, u Sancaku rezultati "Gajreta" u organizacionom smislu nisu bili, po mišljenju njegovog glavnog odbora, zadovoljavajući. U Sandžaku je 1940. godine postojalo samo 9 "Gajretovih" mjesnih odbora, a cjelokupna njegova organizacija imala je 115 mjesnih odbora i 81 povjerenika.

"Gajret" je pokušavao da u Sandžaku djeluje i na kulturno-prosvjetnom planu jer se radilo o jednom od privredno, kulturno i prosvjetno najzaostalih dijelova zemlje. Poslije završetka prvog svjetskog rata u čitavom Sandžaku nije bilo nijednog iole boljeg puta, željeznice, novčanih zavoda, štedionica, banke, stručnih škola, bolnica, električne centrale, rudokopa, strugare, "prosto ničeg savremenog".7 Duboki tragovi koje je u svim ravnima života ostavila višestoljetna turska vladavina, u društvenim odnosima, životnim i radnim navikama i privrednom životu, u novim uslovima su još više dolazili do izražaja. U Sandžaku se i dalje silom prilika održavala arhaična primitivna zemljoradnja kao i oruđa za rad, čiji se oblici nisu mijenjali vjekovima. Nezainteresovanost države da pomogne i izvuče ovu oblast iz svojevrsne letargije i provincijske monotonosti skoro je konzervisala zatečene odnose i kulturu. Posebno je bila porazna slika u pogledu pismenosti stanovništva, naročito muslimanskog. Prema popisu iz 1931. u Sandžaku je bilo nepismenih 101.923 ili 76,4 % lica starijih od deset godina. Novovaroški srez je imao 63 % a štavički 89,2 % nepismenih. Muslimanske kulturne, prosvjetne i političke organizacije bile su svjesne ove boljke, posebno kod muslimanske omladine, pa su preduzimale različite akcije kako bi pozvali i omogućili da se bar jedan dio te omladine školuje. "Gajret" se zato trudio da učestvuje u borbi protiv nepismanosti. Njegov istoimeni list je često pisao o nepismenosti, prednostima opismenjavanja i školovanih ljudi, a preduzimao je i konkretne akcije otvaranjem internata i davanjem stipendija. U tom smislu vrlo značajno mjesto u djelovanju u Sandžaku trebalo je da ima otvaranje njegovog konvikta (internata) prvo u Novom Pazaru a zatim u Pljevljima. Inicijativa za otvaranje "Gajretovog" konvikta u Sandžaku bila je pokrenuta na njegovoj godišnjoj skupštini 1921/22. godine. Ideja je bila podržana naSkupštini, ali kako nije bilo pozitivnog odjeka u sandžačkim opštinama, ta je ideja za tu godinu ostala neostvarena. Ona je opet aktuelizirana na Godišnjoj skupštini za 1922/23. godinu kada je Glavni odbor predložio da se po svaku cijenu otvori jedan konvikt za 30 učenika u jednom od sandžačkih mjesta. Bez konsultacija sa mjesnim odborom, Glavni odbor je otvorio konvikt u Novom Pazaru. Za upravnika ovog konvikta imenovan je učitelj Mustafa Kreso. Međutim, i pored njegovog zalaganja naišao je na velikii organizovani otpor "Džemijeta" i antigajretovsko raspoloženje i odbojnost stanovništva. Tako je prve godine u internat stupilo svega pet pitomaca a na kraju školske godine ostalo je svega dvoje. Za tu prvu godinu za rad konvikta obezbeđeno je (utrošeno) 26.423 dinara. Konvikt je zbog malog broja pitomaca i nerentabilnosti zatvoren, pa je postojala ideja da se on nakon zatvaranja u Novom Pazaru premesti u Prijepolje. No, kako se tamo javilosvega 5 kandidata, nije ni tamo mogao biti otvoren. Tako je ovaj jedini sandžački internat nakon samo jedne godine rada bio zatvoren. Početkom školske 1928/29. godine u Sandžaku je otvoren internat u Pljevljima. Zahvaljujući agilnosti pljevaljskog "Gajretovog" odbora dobijene su prostorije bivše vakufske medrese. U internat su tada stupila 23 pitomca iako je bilo mjesta za 32. Od te školske godine internat je neprestano radio i primao godišnje oko 30 pitomaca od kojih je veliki broj bio iz drugih krajeva van Sandžaka. U konviktu je školske 1932/3. godine osnovana literarna družina "Gajretov podmladak". Školske 1939/40. upra-vnik ovog internata i vaspitač bio je Abdulah Abduselam. Te školske godine u internatu je bilo 29 pitomaca. Jedan pitomac je napustio internat, jer je promjenio školu, jedan je isključen jer nije plaćao troškove ishrane i stanovanja, jedan zbog lošeg ponašanja, a jedan je isključen poslije prvog semestra tako da je na kraju godine bilo svega 25 pitomaca.

Zgrada u kojoj je bio smješten internat imala je 11 odjeljenja: 2 učionice, 1 spavaonicu (salu), 1 menzu, kuhinju, peraonicu, bolnicu, sobu za molitvu, kan-celariju upravnika, njegov stan i ostale nusprostorije. Za ovu internatsku zgradu plaćalo se 6000 dinara kirije godišnje.8

Osim u ovom internatu "Gajretovi" sandžački pitomci bili su školovani i u drugim konviktima širom Bosne i Hercegovine. Kroz te konvikte za dvadeset godina "Gajretovog" djelovanja prošlo je 166 učenika. O tome Ilijas Dobardžić piše u listu "Gajret" u septembru 1940. godine: "Odrasli dječaci gotovo mladići sa šesnaest ili sedamnaest godina čudno su se snalazili i još nesigurnie osjećali u sredini koja ih je lijepo primila ali koja ih nije mogla brzo razumjesti. Mladići sa jasno primjećenim nausnicama, ti mladi sandžački početni srednjoškolci nesugurno su se probijali u prvim danima kroz školu, bili su zazorni od svega i zato ih je sve vrijeđalo. Radoznalost drugova zašto su tako kasno pošli, činila ih je nervoznim, ljubopitljivost sa kojom su ih drugovi raspitivali o tadanjim strašnim prilikama u Sandžaku, kod svih mladića budila je bolnu sjetu i oživljavala kod njih najgore časove prošlosti... A ti mladići došli su da se školuju pod vrlo teškim, pod strašno teškim okolnostima. Bilo je njih kojima očajno konzervativni roditelji nisu dali ni progovoriti o školovanju; bilo je takovih, koji su krijući se kao pravi bjegunci odlazili u školu bez znanja i privole roditelja. A ta putovanja oživljavana danas poslije dvadeset godina ispunjavaju čovjeka užasom... Ne zaboravljaju se oni bolni časovi, kada smo šćućureni u gotovo praznim prostorijama Gajretovih internata provodili dane za vrijeme raspusta, dok su se naši drugovi veselili kod svojih ukućana"...9

Veliki dio pitomaca i nije bio cijelo vrijeme svog školovanja na teretu "Gajreta". Neki do njih su u njegovim konviktima bili dvije godine, godinu ili manje, a drugi su opet sami djelimično učestvovali u finansiranju svog boravka u internatu, tako da se samo jedan mali dio nalazio na izravnom teretu "Gajreta". Đački internati su bili idealno mjesto za djelovanje na muslimansku omladinu "u pravcu usvajanja srpske nacionalne ideje, koja je plasirana i u kontekstu zvanične doktrine jugoslovenskog nacionalnog unitarizma". Važno mjesto u "nacionalnom usmjeravanju" muslimanske omladine imali su upravnici internata koji su morali zadovoljiti stroge nacionalne kriterijume i biti dokazani radnici za "nacionalnu stvar". Za djelovanje u internatima postojali su i posebni planovi nacionalnog rada koji su omladini trebali pokazati ko su i šta su Muslimani po porijeklu, srpskoj kulturi i tradiciji. Učenici su usmjeravani na čitanje određene literature, latinica se isključivala kao nacionalno pismo, a posebno je razvijan osjećaj odanosti i zahvalnosti kraljevskoj kući Karađorđevića. "Gajretovi" pitomci učestvovali su u radu raznih nacionalnih organizacija poput SOKOL-a, Jadranske straže i sličnim organizacijama, dok su, s druge strane, strogo kažnjavane one aktivnosti koje nisu bile s tim u skladu ili čitanje opozicione štampe.10

Sandžački studenti su kao i bosanskohercegovački za vrijeme studija u Beogradu stanovali u domu "Osman Đikić" beogradskog "Gajreta". Ovaj dom, izgrađen 1931. godine, otvorio je šanse za školovanje većeg broja muslimanske studentske omladine iz BiH, Sandžaka i Makedonije. Dok je 1922/23. na Beogradskom univerzitetu bilo upisano svega četiri Muslimana, školske godine 1939/40. bilo je 419 studenata. Sandžački studenti su gotovo bez razlike plaćali puni iznos za stanovanje u ovom domu, jer su dobijali stipendije od Vakufske direkcije u Skoplju, a list "Gajret" je procjenjivao da je to od manjeg značaja "kad se ima u vidu kako žive ostali studenti koji nemaju prilike da stupe u taj dom". Broj Muslimana studenata u odnosu na broj stanovnika bio je više nego mali. Godine 1940. na 1500 muslimanskih stanovnikadolazio je jedan student u Sandžaku. Ništa nije bilo bolje ni stanje u zemlji, pa je tako od 110.000 gimnazijalaca 1939. godine bilo svega 1.723 učenika Muslimana.

Pored ovakvih djelovanja u Sandžaku "Gajret" je pokušavao i sa otvaranjem čitaonica prema svom programu rada. tako je 1925. osnovana čitaonica u Pljevljima, Prijepolju i Novoj Varoši 1929. godine i nešto kasnije i u Sjenici. Ponegdje su one bili jedini kulturni centri, a uprava "Gajreta" je računala da će one biti značajan faktor saživljavanja naroda sa njim i njegvom ideologijom, kao i za što češća sastajanja i kontakte "Gajretovih" radnika i članova radi izmjene mišljenja, održavanja predavanja, pokretanja raznih akcija kulturno-prosvjetnog značaja. Svaka od ovih čitaonica imala je i svoju biblioteku sa skromnim fondom knjiga koje su stajale na usluzi članovima, a bile su takođe pretplaćene na veći ili manji broj listova i časopisa. Tako je 1940. "Gajretova" čitaonica u Pljevljima pored dobro opremljene biblioteke imala tamburaški orkestar, diletantsku sekciju i potrebnu opremu za organizaciju zabava (lijepu salu, pozornicu, stolice, dekor i drugi potrebni inventar). Zahvaljujući akciji pljevljanskih studenata te godine čitaona je dobila preko 200 knjiga koje su kupljene u Beogradu. Upravu nad "Gajretovim" čitaonicama u Sandžaku imali su mjesni odbori, a imovina čitaonica pripadala je "Gajretu" dok su troškove izdržavanja snosili članovi čitaonice.Pored čitaonica, "Gajret" se zalagao i za održavanje analfabetskih tečajeva, pa je u njegovoj organizaciji održano nekoliko tečajeva opismenjavanja u Prijepolju, Brodarevu, Novom Pazaru kao i više popularnih predavanja.

Osim rada na kulturno-prosvjetnom prosvjećivanju i pomaganju muslimanske omladine, "Gajret" je preduzimao izvjesne akcije na osposobljavanju za rad i ženske muslimanske omladine. Tako je došlo do otvaranja i Ćilimarske škole u Novom Pazaru. Ova škola je bila osnovana na prijedlog Glavnog odbora. On je za otvaranje ove škole u novopazarskom mjesnom odboru stavio naraspolaganje izvjesnu svotu novca i vunu prvoklasnog kvaliteta, prikupljenu u okolini. Posredstvom Glavnog odbora kod ministra za trgovinu i industriju, premeštena je učiteljica Državne ćilimarske škole Fatima Džamović iz Sjenice u Novi Pazar. Prikupljen je najpotrebniji pribor tako da je škola zvanično otvorena 10.2.1923. godine i nosila je naziv Gajretova ćilimarska škola. Prvi upravnik bio je Asim Duraković. Škola je imala u prvoj godini rada 8 siromašnih muslimanskih učenica. Cilj škole je bio da osposobi muslimansku žensku djecu u tkanju ćilima i da širi pismenost. Do školske 1938/39. ovu školu završilo je 58 učenica, a u toku ove školske godine pohađalo je još 47 učenica. Godine 1940. škola je imala 36 učenica. Te godine školom je rukovodio upravitelj Abdurahmanović sa učiteljicama Mazlumom Ajdinović i Džavidom Šahović. U školi je pored muslimanskih učenica bilo i nekoliko učenica pravoslavne vjeroispovesti.11

Ćilimi koji su pravljeni u ovoj školi, najvećim dijelom po narudžbi, bili su visokog kvaliteta kao i ostale rukotvorine. To je omogućavalo da škola dobro posluje i da učenice nešto zarade. Prihodi škole su, na primjer, od 1. 9. 1938. do 1.6.1939. kznosili 33.831,23 dinara a rashodi 19.484.75 dinara, a od 1.9.1939. do 28.6.1940. godine su iznosili 26.376.71 dinar a rashodi 13.534.31 dinar.12

Većina učenica bila je iz Novog Pazara i okoline, ali su postojale i ideje da se i jednom broju učenica iz Bosne i Hercegovine omogući školovanje u njoj. Postojala je želja za otvaranjem ćilimarskih škola i po drugim mjestima. Tako je i mjesni odbor "Gajreta" u Novoj Varoši, gdje je postojalo oko 200 razboja po privatnim kućama, tražio da se otvori ćilimarska škola. Slični zahtjevi dola-zili su i iz Sjenice. Škola je za najveći dio polaznica bila najveći stepen obrazovanja koji se mogao dostići u ovoj zatvorenoj i patrijahalnoj sredini, pritisnutoj nizom egzistencijalnih problema i opštom besperspektivnošću.

Ukupan "Gajretov" rad u Sandžaku između dva svjetska rata, iako neosporno ambiciozno zamišljen kao masovan i znatno plodotvorniji, u samoj stvarnosti bio je suočen sa djelovanjem niza činjenica nacionalne, političke, vjerske, kulturne i finansijske prirode koji su uticali na to da on bude marginalni faktor u životu najvećeg dijela sandžačkih Muslimana. Nacionalo-politička orijentacija, kao i glasine koje su ga pratile, uticale su na to da nije mogao čvršće zaživjeti i šire biti prihvaćen u Sandžaku, kao ni njegove akcije na kulturno-prosvjetnom planu koje su se stalno nalazile u raskoraku između željenog i ostvarenog u uslovima teškog života, vjerskog fanatizma, autarkije i bijede u kojoj je tavorila većina stanovništva.

 

Literatura

1. I. Kemura, Uloga Gajreta u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), "Veselin Masleša", Sarajevo 1986, 279. Riječ gajret je uprošćeni aralski izraz koji odgovara značenju našh riječi: zamah, pregnuće, trud i slično.

2. "Gajret", br. 6, Sarajevo 1940.

3. A. Purivatra, Jugoslovenska Muslimanska Organizacija u političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, "Svjetlost". Sarajevo 1977, 352-353; upor. I. Kemura, nav. djelo, 368-369; S. Ćerić, Muslimani srpskohrvatskog jezika, "Svjetlost", Sarajevo 1968, 201-203.

4. Upor. I. Kemura, nav. djelo, 280-281; A. Purivatra, nav. djelo, 338-340; M. Ćuković, "Saniak", Beograd 1964,6-8; Spomenica dvadesetpetogodišnjice"Gajreta" 1903-1928, Sarajevo 1928, 94.

5. "Gajret", br. 3, Sarajevo 1940; "Gajret", br. 6, Sarajevo 1940.

6. "Gajret", br. 6, Sarajevo 1940.

7. E. Mušović, Tutin i okolina, Beograd 1975,71; vid takođe: S. Banović, Osvrt na privredne prilike u Novom Pazaru i okolini u međuratnom razdoblju, Novopazarski zbornik, br. 12, Novi Pazar 1988, 104-105; "Saniak", br. 31 od 1. 11. 1931; "Gajret", br. 10, Sarajevo 1939.

8. "Gajret", br. 7-9, Sarajevo 1940.

9. "Gajret", br. 11, Sarajevo 1940.

10. I. Kemura, nav. djelo, 306-308.

11. Opšir. S. Banović "Gajretova" ćilimarska škola u Novom Pazaru, Novolararski zbornik, br. 10, Novi Pazar 1986, 197-202; S. Kačapor, Školstvo u Novom Pazaru i okolini od 1918. do 1941. godine, Novi Pazar 1987, 93-103; I. Kemura, nav. djelo, 325-327; Spomenica dvadesetpetogodišnjice gajreta 1903-1928, 88-89.

12. Upor. "Gajret", br. 7-9, Sarajevo 1939; "Gajret", br. 7-9, Sarajevo 1940.

 

Da li ste èuli za bošnjaèkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakoviæa?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin