Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4

Deprecated: mysql_connect(): The mysql extension is deprecated and will be removed in the future: use mysqli or PDO instead in /home/bosnjaci/public_html/db_fns.php on line 4
Migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Balkanu krajem XIX stoljeæa - Bosnjaci

Migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Balkanu krajem XIX stoljeæa

Autor: Safet Bandžoviæ

 

Odluke preliminarnog Sanstefanskog sporazuma i Berlinskog kongresa 1878., kojima su izvršene nove teritorijalne podjele na Balkanu, kao i ratni dogaðaji koji su im dramatièno prethodili, izazvali su masovna, nasilna etnièka pomjeranja i proreðivanja na prostoru koji je izuzet od Osmanskog carstva.[1] Dr. Skender Rizaj isticao je da prva meta ruske imperijalistièke politike nisu bili Austro-Ugarska i istoèna Evropa, nego Osmansko carstvo i Balkan, a prva žrtva ruskog panslavizma, navodeæi mišljenje Karla Marxa, bili su muslimani na Balkanu.[2] Marx je ruski imperijalizam ocijenio kao pokret za rušenje stogodišnje civilizacije Evrope u namjeri da sa geografske karte zbriše Maðarsku, Osmansko carstvo i Njemaèku.[3] Engels je pisao da bi "turskim" Slavenima ruski car donio još teže ropstvo, ocjenjujuæi carsku Rusiju kao centar evropske reakcije, smatrajuæi je za "bedem svireposti i varvarstva, neprijatelja svake civilizacije" [4]. Navode nekih tadašnjih zapadnih teoretièara da je evropsku kulturu i napredak meðu istoène narode trebala da unese ruska država, kojoj je upravo to bilo potrebno, Halil Halid ocijenio je kao jedne od najèudnovatijih falsifikata i laži koji su se kovali u ime evropske civilizacije.[5]

Osmansko carstvo veæ duže vrijeme nemoæno se teturalo pod unutarnjim i spoljnim udarcima, kojima je bilo neprekidno izloženo. Nakon niza potresa bilo je 1841. Konvencijom o moreuzima stavljeno pod zajednièku zaštitu velikih sila. Rusija je tada nevoljno morala da prihvati zahtjeve Engleske i Austrije uperene protiv njenog dotadašnjeg dominantnog položaja u Istanbulu.[6] Animozitet prema Osmanskom carstvu ipak je ostao: "Crnac-musliman", pisao je 1841. francuski nauènik Žerom Blanki, "iscijepan, poroèan, vašljiv, samim tim što je musliman nameæe se i zapovijeda kao gospodar hiljadama hrišæana". Porta je u prvoj polovini XIX putem reformi pokušavala da osnaži državnu upravu i prebrodi krizu u kojoj se nalazila, ali je sve to, uslijed niza otežavajuæih okolnosti, išlo veoma sporo. Da bi vratila inostrane zajmove i ogromne kamate, bila je prisiljena da poveæava unutarnje poreze i takse. To je najviše pogaðalo njene balkanske provincije, koje su spadale u najrazvijenije dijelove carstva.[7] Pobjedom nad Rusijom u Krimskom ratu (1853-1856) i iskorišæavanjem te pobjede na Pariskom kongresu 1856. zapadne sile su ukinule zaseban položaj Rusije prema kršæanima u Osmanskom carstvu i zaštitu kršæana povjerile staranju svih signatornih sila. Svaki veliki proces na Balkanu zapoèinjao je uz izrazitu asistenciju strane diplomacije i evropskog duhovnog utjecaja.[8] Umjesto smirivanja, strano mješanje izazvalo je još veæu zategnutost izmeðu Porte i balkanskih naroda, ujedno otkrivajuæi oštre suprotnosti izmeðu velikih sila.[9] Rusija je nakon uskraæivanja moguænosti da preko vjerskog protektorata širi svoj utjecaj na Balkanu poèela pomagati pokrete slavenskih kršæanskih naroda.

Rusija je nakon Krimskog rata nastojala da ostvari "izlazak u topla mora" preko balkanskih teritorija koje zaobilaze moreuze i vode prema Kavali i Egejskom moru, zbog èega je i nastojala stvoriti "veliku Bugarsku", kao svoje centralno polazište ka Istanbulu, koji je zamišljan kao buduæi "slobodan grad narodnog slovenskog saveza". Ruske diplomate neposredno su pred zakljuèenje Sanstefanskog ugovora 1878. izvještavale: "Opšte je poznato da se naša politika prema južnoslovenskim narodima na Balkanu kreæe u okvirima odbrane naših interesa u istoènom pitanju. Osloboðenje neosloboðenih južnoslovenskih naroda od turskog ropstva uvek treba da bude prilagoðeno našoj politici u tom delu sveta" .[10] Rusi æe iskoristiti pobunu Bugara 1876. da krenu ka tom cilju. Ustanak u aprilu/maju 1876. prouzrokovao je pokolj stotine muslimana i zauzimanje glavnih osmanskih tvrðava u obližnjim balkanskim klancima. Uslijedili su pokolji i odmazde izmeðu muslimanskih i kršæanskih sela, dok su turske regularne snage nastojale uspostaviti red i sigurnost za sve. Mada je bilo ubijeno oko 4.000 kršæana, a znatno više muslimana, britanska štampa pisala je o "bugarskim užasima", tvrdeæi da je pobijeno na hiljade bespomoænih kršæana.[11] Alarmantni izvještaji uzburkali su ne samo Britance i Francuze, nego i mnijenje u Srbiji. Ruska intervencija u takvoj je klimi bila sasvim oèekivana, uzimajuæi u obzir i njene šire pretenzije.[12] Ruski je car Aleksandar II proklamacijom objavio rat 12./24. aprila 1877. godine. Ruske snage, poèetne jaèine od 185.000 vojnika, kojima se suprotstavljalo 160.000 turskih vojnika, forsirale su Dunav kod Svištova, i nakon žestokih borbi zauzele ovaj grad. Iz Svištova ruska je armija krenula u tri pravca, ka istoku, zapadu i jugu. Istoèno krilo od 70.000 vojnika trebalo je prikovati turske snage u tvrðavi Rušèuk (Ruse). Zapadno krilo od 35.000 vojnika trebalo je zauzeti strateški veoma znaèajnu raskrsnicu i tvrðavu Plevnu. Glavni zadatak trebao je ostvariti centar ruske vojske, koji je trebao prodrijeti u Trakiju, do Plovdiva i Jedrena. Utvrðena Plevna dugo je bila nesavladiva.[13] Ruska opsada Plevne bila je dugotrajna, uprkos pristizanja novih pojaèanja iz Rusije i 28.000 Rumuna. Rusi su tri puta pokušavali zauzeti je na juriš, ali bez uspjeha. U tim napadima izgubili su oko 32.000 vojnika. Tada je ruski general Gurko odluèio podvræi grad dugotrajnoj i iscrpljujuæoj opsadi, što je, konaèno, rezultiralo i njegovom predajom.[14] Nakon pada Plevne (10. decembra 1877.), koju je pet mjeseci grèevito branio Osman-paša, "lav od Plevne", došlo je do masovnog pokreta muslimana sa podruèja Bugarske. Zauzimanjem Plevne Rusima se širom otvorio prostor za nove prodore. Ruska armija poèetkom je decembra 1877. raspolagala u sjevernoj Bugarskoj sa 314.000 vojnika i 1.943 topa naspram osmanskih 183.000 vojnika i 411 topova. U novim napadima u januaru 1878. zauzeta je Sofija. Sredinom januara 1878. južno od planine Balkan nalazila se ruska armija od 160.000 vojnika, dvostruko jaèa od turske, koja se u rasulu povlaèila ka Plovdivu. Masovnim dezerterstvom ova je vojska smanjena na oko gladnih i golih 20.000 vojnika. Zbog moguæeg opkoljavanja Osmanlije su bez borbi napustili Plovdiv. Nakon trodnevnih borbi južno od ovog grada Rusi su ušli u Jedrene 20. januara 1878. godine. Putevi prema Istanbulu bili su "zakrèeni razbijenom vojskom i izbeglicama". Ruska vojska prodrla je preko Balkan-planine u dolinu Marice, Jedrena i Istanbula. Pojava ruskih snaga pred vratima Istanbula zabrinula je ne samo njemaèku, nego i francusku, englesku i drugu zapadno-evropsku javnost od moguænosti da balkanske državice postanu ruske kolonije. Tim je povodom Wilchelm Liebknecht, jedan od lidera Socijaldemokratske partije Njemaèke, objavio brošuru u kojoj je postavio pitanje da li Evropa treba da postane kozaèka.[15] Srbija je nakon pada Plevne, objavila novi rat Porti.[16] Njena vojska zauzela je Pirot, (Šarkeš) Niš, te poèela prodirati prema Sofiji i Kosovu. Crnogorska vojska zauzela je Nikšiæ, Bar i Ulcinj, a Rumuni Vidin.[17]

Osmanska vojska, u kojoj je bilo i nekoliko bataljona muslimana iz Bosne, nije uspjela zaustaviti ofanzivu ruske vojske u Bugarskoj. Stotine hiljada uspanièenih ljudi je nakon ruskog prelaza Dunava i pokreta prema Jedrenu i Istanbulu, rušenja, pljaèkanja, ubijanja i protjerivanja ostavilo sav imetak i krenulo u neizvjesno izbjeglištvo, poglavito ka Trakiji, Makedoniji i Maloj Aziji: "Po drumovima su se kretale èitave kolone izbjeglica, jedne koje idu u Makedoniju, i druge u Tursku, a drugi koji se vraæaju", umiruæi na tom putu. Francuski novinari su poèetkom jula 1877. izvještavali o zulumima nad muslimanima, da je oko 10.000 porodica iz Eskidžuma i Osman-pazara emigriralo. Strani dopisnici su takoðer javljali o zloèinima nad stanovništvom Razgrada, Tirnava, Drenove i Glena. Dopisnik londonskog lista Daily Telegraph sredinom je jula 1877. izvještavao da su Bugari, pojavom ruske vojske, izvršili strašna barbarstva nad muslimanima. Stotine lica je ubijeno u selima izmeðu Zištova, Bitolja i Tirnave. Strane diplomate izvještavale su da je u septembru 1877. bilo oko 150.000 izbjeglih muslimana sa podruèja Plevne, Selve i Lovce. Bugari su nemilosrdno rušili muslimanske gradske èetvrti, zemlja im je bila javno rasporodata, mezarja prekopana. Muslimanski nadgrobni spomenici služili su za poploèavanje ulica, a od kamenja porušenih džamija zidane su kuæe. Dr. E. Mušoviæ navodi da su u svom nemilosrdnom i brutalnom obraèunu sa muslimanima Bugari prihvatili politiku Rusije pri èemu nisu pravili razlike izmeðu etnièkih Turaka i Pomaka - islamiziranih Bugara. Bili su pošteðeni samo Gagauzi - Turci pravoslavne vjere, smatrajuæi da je to bio "najupeèatljiviji dokaz da se gonilo samo religijsko, pri èemu etnièko nije bilo bitno" [18].

Literatura

[1]S. Bandžoviæ, Balkanski muhadžirluk , Mak, br. 15-16, Novi Pazar 1997, 126-138; Isti, Migracioni pokreti na Balkanu (1877-1879) , Simpozij "Seoski dani Sretena Vukosavljeviæa", XVIII, Prijepolje 1988, 199-201; Isti, Iseljenièki pokreti na Balkanu krajem XIX i poèetkom XX stoljeæa , Almanah, br. 3-4, Podgorica 1998, 127-130.

[2]O sudbini muslimana u Rusiji vidi opširnije u: M. Busuladžiæ, Muslimani u Evropi, Sarajevo 1997., 231-277.

[3]E. Redžiæ, Jugoslavenska misao i socijalizam, Sarajevo 1982., 10.

[4]K. Milutinoviæ, Socijalisti o ulozi Južnih Slovena u rešavanju Istoènog pitanja, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, X, Sarajevo 1959., 104. Imperijalnu filozofiju slavjanofila, ali i zvaniène Rusije, niko nije preciznije izrazio od pisca Fjodora Dostojevskog, koji je pisao da je "Istoèno pitanje" zapravo osloboðenje èitavog pravoslavnog kršæanstva i buduæe veliko ujedinjenje Crkve: "Eto, zbog èega ne smemo ni za šta i nipošto zapostaviti ili oslabiti stepen naše vekovne prisutnosti u rešavanju tog velikog pitanja". U tom smislu on dodaje: "Carigrad mora biti naš - oslobodiæemo ga, mi Rusi, od Turaka i mora ostati naš zauvek" - opširnije u: V. Vuletiæ, Rusi i Srbi u susretu , Beograd 1995, 111-112.

[5]H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, Muslimanska biblioteka, s turskog preveo Musa

Da li ste ?uli za bošnja?kog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovi?a?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Aspekt Muminoviæeve kritièke filozofije

Šefket Krciæ

Utopicum kao indikacija krize humanuma

Rasim Muminoviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (II)

Muhsin Rizviæ

Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo (I)

Muhsin Rizviæ

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prièa o mom komšiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikiæ

Crna Bajka

Hajro Ikiæ

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Anonim

Poetsko

Anonim