Tegoba opstanka - Opšte privredne i životne prilike u Sandžaku između dva svjetska rata

Autor: Safet Bandžović

Opšte privredne i životne prilike u Sandžaku između dva svjetska rata


Veoma nepovoljna društveno-ekonomska kretanja zahvatila su Sandžak krajem XIX vijeka kada se on odvaja od Bosne i Hercegovine koju ubrzo odlukom Berlinskog kongresa zauzima Austro-Ugarska, dok on ostaje, skoro u bespuću, pod otomansko-turskom upravom sve do Balkanskih ratova, kada biva podijeljen između Srbije i Crne Gore.(1) Gradovi u Sandžaku neumitno gube svoj raniji značaj i ulogu zbog gašenja starih puteva i nastanka novih putnih pravaca koji ih potpuno zaobilaze. Pred austrougarsko zauzimanje Bosne i Hercegovine, u kojoj su do tada prilike bile skoro identične kao u Sandžaku, Novi Pazar je bio veoma velika i značajna trgovačka varoš sa razvijenim trgovačkim vezama sa Skadrom i Dubrovnikom. Sve do te prelomile 1878. on je kao "vrata Bosne" živo posredovao u saobraćaju između Sarajeva, Soluna i Istambula.(2) Međutim, okupacija Bosne i Hercegovine, "ubila" je i Novi Pazar koji je time ubrzano počeo gubiti svoj nekadašnji vojno-politički i privredni značaj.(3) Država je imala već previše briga pa joj nije bilo previše stalo da sa "ovom stopom zemlje razbija glavu". Proces stagnacije Sandžaka je nastavljen nakon 1918. godine. U periodu između dva svjetska rata bio je još izraženiji i u pojedinim ravnima još porazniji u usporedbi sa razvijenim krajevima novonastale jugoslavenske države. Duboki tragovi koje je ostavila osmansko-turska uprava u društvenim odnosima, životnim i radnim navikama i privrednom životu nisu otklonjeni već su, naprotiv, u uslovima slabog prodora kapitalizma, neriješenih feudalnih odnosa i dalje imali gotovo odlučujući primat. U Sandžaku je i dalje dominirala arhaična zemljoradnja. U upotrebi su silom prilika zadržana oruđa za rad čiji se oblici stoljećima nisu mijenjali. Nezainteresovanost države da pokuša sa privrednim uzdizanjem skoro je konzervirala zatečene odnose i nivo radne kulture. Sandžak su u međuratnom periodu zaobišla sva krupnija investiranja, a stanovništvo nije bilo u mogućnosti da samo utiče na brži preobražaj.(4) Svi dijelovi ovog regiona ostali su mahom na margini intenzivnijih društvenih, socijalnih, kulturnih i ekonomskih promjena. Ukupna površina Sandžaka bila je 7.096 kvadratnih kilometara. Od ovog je bilo obradive zemlje (njive i livade) 130.799,90 ha, a ostalo je zemljište bilo pod šumom, pašnjacima, utrinom, ili je bilo neplodno.(5) Postojale su širom Sandžaka cijele oblasti gdje su samo muškarci privređivali, pa i tamo gdje je bilo 10-15 lica u kući, dok je ženski dio radne snage bio prvenstveno vezan za kuću i domaću radinost.(6) Prva drvena kola u Hisardžiku, selu u prijepoljskom kraju, napravljena su 1936. kada je jedan mještanin dobio u "miraz" njive i livade u selu Kaćevu. Sve lo tada u ovom kraju u upotrebi su bile saonice, dok se transport obavljao preko ljudskih leđa. Izvjesni Šaban Mutabdžija na leđima je prenosio po sto kilograma soli iz Sjenice u Prijepolje, a Bilal Inajetović je iz Pravoševe donosio bremene sijena, a iz kanjona lučeve trupce teške preko 100 kilograma.(7) Industrijom i zanatstvom se u Sandžaku, prema popisu iz 1931. bavilo svega 3,39% stanovništva. Poljoprivredom, šumarstvom i ribolovom se bavilo 89,3%, a trgovinom i kreditnim prometom tek jedan odsto stanovništva.(8)


STANOVNIŠTVO

Na području Sandžaka četrdesetih godina XIX vijeka živjelo je oko 90.000 stanovnika. Od toga su Bošnjaci-Muslimani, po nekim podacima brojali 50.000. Po A.N. Kudrejavcevu, bošnjačko-muslimansko stanovništvo u Sandžaku je 1871. činilo 51,5% stanovništva. Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Sandžak je brojao preko 160.000 stanovnika, gdje su Bošnjaci-Muslimani bili u većini.(9) Po zvaničnoj turskoj statistici iz 1911. Bošnjaci-Muslimani su činili preko 60 odsto stanovništva. Godine 1921. u Novom Pazaru je bilo 11.185 stanovnika, 1927. godine 10.682, a po popisu 1931. ovaj grad je imao 10.361 žitelja. Procenat bošnjačko-muslimanskog stanovništva smanjivao se i u Prijepolju i Pljevljimau kojem je 1921. bilo 6.360 a deset godina kasnije svega 5.191 stanovnik. Sjenica je 1912. imala 4.539 a 1928. godine imala je 3.498 stanovnika.(10) Prema popisu iz 1921. na području bjelopoljskog okruga koji je obuhvatilo bjelopoljski i lozanski srez, bilo je 26.165 stanovnika od čega 13.919 Muslimana i 12.228 Crnogoraca i Srba. Muslimani su tada činili 53 odsto stanovništva. Deset godina kasnije, po popisu iz 19.31. godine u bjelopoljskom srezu je bilo ukupno 32.907 stanovnika, od kojih je Crnogoraca i Srba bilo 20.102 a Muslimana 12.765, odnosno 38,9 odsto ukupnog stanovništva. Taj pad je bio posljedica masovnog iseljavanja.(11) U periodu između dva svjetska rata znatan dio bošnjačko-muslimanskih porodica doseljenih iz Sandžaka u Tursku naseljen je u vulkanskim oblastima El Aziza i Erzinđana. U svom romanu Vrtlog Muhamed Musić, opisuje atmosferu masovnog napuštanja jednog sandžačkog sela: "Vladala je potajna zebnja, nesigurnost, neki čudan strah kod onih koji su sa pasošima u džepovima čekali jutro da podu u Tursku i kod onih koji su došli da ih isprate. Niko nije sigurno znao našta će naići, šta će zateći u toj dalekoj zemlji o kojoj su kružile različite priče. Potajna hladnoća je prodirala do srži i mutila pamet. Napustiti kuću, ostavili livade, česme, planine, otići negde tamo u neku pustaru. Zavezati oči, pa u svet! Svi su tako mislili, ali zemlja i kuće su prodate. Torovi su ostali prazni. Navukao se mrak. Cele noći su se pekle pite, gurabije, kuvala jaja. Oko kuće su rzali konji. Sve je sada izgledalo beznačajno maleno prema ovom velikom odlasku, prema rastanku koji se izlio u srca, u misli. Jedino su deca spavala po uglovima soba. Starija su se naslanjala na bale, o direke i tu kao okamenjena dremala...Od samog jutra, dok se sunce još nije pomolilo, seoskim putem išle su grupe ljudi i natovareni konji. Šarenele su se raznobojne bale. Iz antrešalja su virile dečije glave. Išli su prečicama da bi što pre izašli na prostranu zaravan koja se prostirala iznad sela".(12) Bošnjaci-Muslimani iseljeni tokom 1924. i 1925. naselili su daleke, granične tursko-iranske predjele, oblast Gemzek šarkšla, vilajet Sivas, "do tame", kako su oni govorili, gdje su uslovi života bili veoma nezavidni.(13) Od 126.968 Muslimana koliko ih je u Sandžaku imalo 1911. godine, kasnije ih je bilo 99-208 po Gajretovoj statistici. Pravoslavaca je 1911. bilo 90.461, a 1931. godine 124.938. Nakon 1918. i velikog iseljavanja, broj Bošnjaka-Muslimana je znatno opao.(14) Prema statistici Ulema Medžlisa u Skoplju, krajem 1939. broj muslimana po pojedinim vakufskim povjereništvima izgledao je ovako:

Vakufsko
povjereništvo

Domova

Muških

Ženskih

Svega

%

Bijelo Polje

2.611

7.730

7.385

15.115

46

Novi Pazar

Tutin

5.884

19.895

18.810

38.705

66

Pljevlja

1.990

5.902

5.688

11.590

33

Priboj

1.313

3.791

3.750

7.541

47

Prijepolje

Nova Varoš

2.406

7.456

7.106

14.562

54

Sjenica

2.619

9.855

9.038

18.893

65

Berane

2.177

7.457

7.405

14.862

45

Svega

19.000

62.086

59.182

121.268

50,85

Stari, nekada bogali i ponosni sandžački gradovi lagano, ali sigurno su zamirali, pritisnuli depopulacijom, ekonomskim nazatkom, statičnošću i monotonijom. Bez industrije, sa svojim baštama i voćnjacima oni su se približavali tipu tzv. vrtnih gradova (Gertenstadte) koji su zadržavali neke sličnosti sa selom.(15) Jedan suvremenik je opisivao Novi Pazar 1936. godine: "Grad kao da je sadeljan od sve samih strateških pozicija. Okolina puna raskoši i miline koju daje bujna vegetacija. Život u gradu kipi od orijentanuma. Svak je u malom zadovoljan. Sirotinje je i previše ali nije nasrtljiva kao u velikim gradovima, gde na svaku ptloricu četvorica spadaju u varalice". O nekim detaljima iz životu ljudi u njemu također je ostala zapisana interesantna crtica: "Predveče posedaju ispred dućanskih vrata. Raška dovedena iz korita u ulične kanale šumori i rashlađuje. Šetlorica posedala na daščanom motliću i piju kahvu. Jedan stavio noge u vodu i serbes se rashlađuje. Pevuši i u punom sevdahu pogleda prolaznike kao da izmamljuje u njih pozdrav "aferim".(16) Milisav Lutovac je pisao za Rožaje: "Znatan broj kuća se zapušta i ne obnavlja. Sve više se vidi oronulih - lepih orijentalnih zgradu". Mahomsu sva veća mjesta u Sandžaku zadržala izgled balkanskog tipa varoši: gomile jako zbijenih dućana od drvene građe i kuće duž kratkih, vijugavih i malih ulica.(17)


SAOBRAĆAJ

Nakon 1918. u Sandžaku nije bilo nijednog kolskog puta, željeznice, novčanih zavoda, štedionica, banke, stručnih škola, bolnica, električne centrale, rudokopa, strugare, "prosto ničeg savremenog".(18) Poseban problem Sandžaka predstavljao je nedostatak puteva. Stari putevi iz vremena otomansko-turske uprave odavno su bili preživjeli svoju funkciju a novi nisu pravljeni.(19) O Carigradskom drumu koji je stoljećima značio život, književnik Ćamil Sijarić je sjetno zapisao: "Pust je sada taj put kroz pešterska polja, i nema na njima hanova, nema handžija i kaledžija, i nema nikoga; jer ljudi su otišli na druge strane i čini se da su otišle i vode - i nema nikog... Nekadašnja kaldrma, ko zna čija; možda je bila rimska, možda je turska, zarasla je u travuljine. A travuljina je najviše tamo gdje su nekad bili hanovi; jer tu - gdje su bili, ostala su haništa. I ma koliko stajali, i ma koliko čekali, ništa se otud neće čuti - otkud se nekad čula bronza, rzaj konja i vika putnika. Otišli su odavno karavani".(20) List Politika izvještavala je 21.9.1921. godine: "Sve građevinske sekcije u Sandžaku imaju pun broj činovnika, i to 15 njih na broju, a - nijedan most nije tamo podignut i nijedan drum popravljen. Šta više, te građevinske sekcije, na kraju budžetske godine, vraćaju državi kao uštedu sve kredite, koji su bili namenjeni za popravku drumova".(21) U rožajskom kraju saobraćaj se takode obavljao karavanima. Rožajci su bili trgovački posrednici između Kosova i Polimlja. Posebno su bili poznati ibarčanske kiridžije (ćiradžije), vlasnici od tri do 12 i više konja.(22) Prvi konji u karavanima imali su zvona čiji se zvuk čuo nadaleko.(23) U cijeloj Zetskoj oblasti 1926. bilo je 949 km državnih i 170 km nedržavnih puteva, mahom u lošem stanju. U saobraćaj je 1929. pušten put Berane-Bijelo Polje u dužini od 27 kilometara.(24) Na prostoru Zetske banovine 1933. bilo je registrovanih 450 putničkih automobila, 146 terenskih, 62 autobusa i 60 motocikala.(25) List Sandžak 1933. ističe da nema puteva, željeznice, ako se izuzme pet kilometara pruge od Uvca do Priboja, da su pismenost i prosvijećenost naroda vrlo slabi.(26) Tek nakon 1933. počinje gradnja nešto boljih puteva, ali su cijeli krajevi i dalje ostali u zabiti. Dvadesetih godina izgrađen je makadamski put od Raške do Kosovske Mitrovice, dok je put od Raške do Novog Pazara tek povremeno saniran. Putevi lošeg kvaliteta postojali su i prema Sjenici i Prijepolju, zatim preko Rogozne za Kosovsku Mitrovicu. Izgradnjom kolskog puta Prijepolje-Bijelo Polje-Mojkovac-Kolašin, Priboj je postao značajnije prometno mjesto jer se povezao sa varošima iz zapadnog dijela Sandžaka, kao i sa Sjenicom preko koje je uspostavljena veza sa istočnim dijelovima. Zbog prijenosa robe u Priboju je postojalo nekoliko transportnih preduzetnika sa kolskim zapregama i nekoliko kamiona.(27) Na izgradnji puta Novi Pazar-Rogozna-Kosovska Mitrovica, Novi Pazar-Tutin-Rožaje, Novi Pazar-Leposaviće, Novi Pazar-Deževa radilo se 1934. godine. Izgrađeno je novog puta oko 400 metara, donjeg stropa oko 10 km, sa kamenom podlogom oko 30 kubnih metara, prošireno je oko 160 metara starih puteva. Godinu dana kasnije izvršena je izgradnja makadamskog puta od Novog Pazara prema Cnoj Gori. Ovaj put je vodio preko Crkvina, Tutina, Vuče i Biševa do Rožaja i dalje prema Beranu.(28) Prema navodima hroničara, najvažnije pitanje Sandžaka bila je dolina rijeke Lim. Lim je za Sandžak bio što i Morava za Srbiju, pa je procjenjivano da bi izgradnja saobraćajnica tim putnim pravcem značio izvlačenje Sandžaka iz učmalosti.(29) Sumorno stanje u Sandžaku očitovano je, pred izbore 1938. godine, i u proglasu Udruženja studenata Sandžaka: "Redali su se režimi, mijenjale vlade a naš Sandžak nije ništa dobio. Na sva usta su predstavnici nenarodnih vlada govorili o prirodnim bogatstvima i ljepotama Sandžaka ali mu ništa ne dadoše a sve mu uzeše. Mi znamo šta sve naš Sandžak još ima, još bolje znamo šta nema i šta bi mu trebalo.U Sandžaku pored svih obećanja nije napravljen ni jedan metar željezničke pruge. Pa ne samo to nego pomoću policije ćeraju naš narod, često kada obavlja najvažnije radove, da kulukom pravi puteve započete prije 20 godina, pa se poslije policijski poslanici hvale kako su narod usrećili dobrim putevima. Tako je naš Sandžak bez ikakvih saobraćajnih veza pa zato sve što prodajemo dajemo skoro džabe i za drugoga radimo".


AGRARNA REFORMA

Manjak investicionog kapitala i nespremnost države da pomogne, za najveći dio stanovništva značio je konzerviranje postojećih uslova privređivanja i življenja.(30) Gotovo niko u Sandžaku nije se bavio savremenijim načinom proizvodnje krmnog bilja. Sličan odnos je bio i prema drugim poljoprivrednim kulturama. Sitni seljački posjed stvoren agrarnom reformom novim diobama unutar porodice ili se još više usitnjavao ili više nije mogao ishraniti mnogobrojne porodice. Likvidacija feudalnih društveno-ekonomskih odnosa u Sandžaku bila je započeta nakon balkanskih ratova i nastavljena je poslije Prvog svjetskog rata sprovodenjem agrarne reforme na bazi "Prethodnih odredbi" i uredbi koje su donošene sve do 1931. kada je objavljen "Zakon o uređenju agrarnih odnosa na području južne Srbije i Crne Gore". Zemljište je dijeljeno seljacima po posjedu od dva do 15 hektara. Veće površine od 15 hektara agrarni interesanti su mogli otkupiti neposredno od države.(31) Sarajevska "Pravda" je tim povodom 1921. pisala: "Agrarno pitanje u Sandžaku nije ništa drugo nego najprostije otimanje zemljišta (posjednika kao i težaka) u korist seljaka hrišćana".(32) Age i begovi koji su živjeli od svoje zemlje, kao i sitniji zemljoposjednici agrarnom reformom ostali su bez sigurne egzistencije ("zanala jok, službe jok, zemlje jok, te ništa sem ruke niza se"- kako se tada često govorilo). Milovan Đilas opisao je takvo stanje u Bijelom Polju: "I ja sam kao mladić u Bijelom Polju upoznao takve tragične sudbine bivših begova i aga: venuli su i dotrajavali u krajnjoj oskudici, nesnalažljivi i neprihvaćeni u novom vremenu i tuđim odnosima. Mučno je,nepojmljivo je teško sačuvati ponos u gladi i beznađu. Često su ih s ponečem pomagali njihovi bivši kmetovi, primali su pomoć sa stidom, kao milostinju. Deca su se kako-tako snalazila, školovanjem, trgovinom, ali kako su tek tu sramotnu oskudicu doživljavale žene i devojke, skrivene u avlijama iza mušebaka - one nisu ni dovoljno spoznale zbivanja, a našle su se preko noći u bezizlaznom ponoru jada i nesreće".(33) U rožajskom kraju opalo je stočarstvo i trgovina stokom, koju su vodili rožajske age. Zbog novih administrativnih i teritorijalnih reorganizacija, Rožaje nije više bilo središte prostrane okoline. Iz njegove sfere izuzeti su Štavica, Pešter i Gornji Bihor. Trgovačke magaze i dućani su ispražnjeni, mnogi zatvoreni. Brojne kuće su zapuštene, prepuštene zubu vremena. Stanovništvo se iseljavalo u Tursku i obližnje gradove, posebno u Novi Pazar. U međuratnom periodu u Rožajama su podignute samo zgrada osnovne škole i crkva. Doseljavanja u ovu varoš su bila rijetka. Doseljena su dvojica kafedžija, pekar, službenici u sreskoj ispostavi i nekolicina žandarma.(34) Rožaje, kako navodi M. Lutovac, tridesetih godina ima neznatnu ekonomsku ulogu: "Njegova čaršija služi samo za najnužnije lokalne potrebe varošice i okoline, sve potrebne predmete stanovništvo dobavlja iz drugih varoši u kojima i prodaje svoje proizvode. Varošani se zanimaju istim poslovima kao seljaci, poglavito stočarstvom i kiridžilukom". Ova varoš imala je četiri mahale u kojima su kuće bile razbacane bez reda, opasane drvenim valijama. U sredini mahala bile su dvije čaršije u kojima je bilo oko 40 dućana i magaza.(35)

U izmijenjenim uslovima uspio se snaći samo manji dio aga i begova, posvetivši se trgovini i zanatstvu ili obradi preostale zemlje. Brzo su se obogatili lihvari i zelenaši. U Novom Pazaru se u tim "poslovima" naročito istakao trgovac Samuel Konforti Sumbuliko kod koga su age i begovi donosili zlato i drugi nakit svojih žena i ostavljali navodno na amanet sa izvjesnim rokom, a od njega dobijali novac. Kada bi rok brzo istekao, gubili su pravo na povratak dragocjenosti koje su ostajale u Sumbulikovom posjedu.(36) Pauperizirane zemljoposjednike je koristio i režim u svojini političko-propagandnim i izbornim akcijama, zbog njihovog nekadašnjeg položaja i uticaja među narodom, pridobijajući ih raznim obećanjima i silnim ustupcima. Neprestana licitiranja za iseljavanjem u Tursku, kako ističe R.Crnišanin. još više su osiromašila većinu bošnjačko-muslimanskog naroda. Ljudi su, spremajući se za odlazak u Tursku, masovno prodavali zemlju i druge nepokretnosti, često u bescijenje, da bi se potom pred izbore iznenada "zatvorila granica", i time zapravo onemogućilo iseljavanje, odnosno prestalo bi se sa davanjem otpusta iz državljanstva. Tada bi se našli u očajnoj situaciji pošto su bili već prodali zemlju i drugu nepokretnu imovinu, ostali bez kuće, trošeći pare i nalazeći se bukvalno na ulici.(37) Zećir Musić je pisao da sandžački begovi žale za prošlošću, a sandžačka muslimanska sirotinja za budućnošću: "Sandžački muslimani kako oni sa sela, tako i oni iz varoši dele se na dve grupe: klasu feudalnih ostataka i klasu večitih putnika, čiji je socijalni položaj u statičnom stanju prema promeni istorijskih epoha" (38)


POLJOPRIVREDA

Stanje je bilo posebno nezavidno u štavičkom srezu, nazvanom, ne bez razloga, "Sandžakom u Sandžaku", gdje su oskudna poljoprivreda, ekstezivno stočarstvo i eksploatacija šuma bili za siromašno stanovništvo jedini izvor egzistencije, zadovoljavajući se obezbjeđivanjem najosnovnijili sredstava za puko preživljavanje. Mjesno stanovništvo je pretežno gajilo ječam i ovas dok je pšenični hljeb skoro sve vrijeme između dva rata bio skoro nepoznat.(39) Obrada zemlje je vršena drvenom ralicom i primitivnom drljačom sa stočnom zapregom. Gvozdeni plug je bio pravi raritet. U mileševskom srezu 1930. bilo je svega 50 plugova. Kako se do eksera teško dolazilo, drvena kola su vješti majstori pravili bez ijednog eksera. Zanatstvo je bilo na najnižem nivou.(40) Najviše sredstava u Tutinu je bilo uloženo u izgradnju zgrada žandarmerijske stanice u vremenu kada su žandarmi gonili odmjetnike. Teške ekonomske prilikeuticale su da se, pored Bošnjaka-Muslimana koji su se selili u Tursku, iseljavaju i Srbi iz ovog sreza, ka drugim, razvijenim dijelovima države. U štavičkom srezu je 1929. bilo 12.874 stanovnika od čega 11.307 muslimana i 1.556 pravoslavnih. Kakvo je stanje bilo u ovom kraju svjedoči i opis ekonomskih prilika iz "Rabotničkog juga" 1937. godine: "Dovoljno će biti ako napomeiiemo da ima seoskih kuća, koje još nisu nabavile kutiju palidrvaca, niti čašu, niti imaju i najprimitivniji krevet u kući, čak ni gasne lampe i sapun, a kamoli da znaju da postoji četkica i kaladont za zube, kao što u Sandžaku ima seoskih kuća čiji žitelji još nisu pojeli ni zrno grožđa, ili kajsiju, ili smokvu i kojima je crni luk retka i dragocena poslastica... Kod dobrog dela muslimanskog življa, kao i jednog dela bašćanskog, obeduje se na patosu, za sofrom, skrštenih nogu. Stolova i stolica retko ko ima po ovim kućama. Kašike i viljuške retko su u upotrebi. Jede se većinom iz zajedničke činije, umakanjem hleba u smok". Seljaci koji su na novopazarskoj pijaci prodavali svoje proizvode, vraćajući se kućama kupovali su potom "čaršijski hljeb" i nosili svojoj djeci kao poslasticu. Čak su ga koristili kao smok jedući ga zajedno sa onim kojim su donosili u svojini torbama sa sela.U Novom Pazaru se smatralo velikim grijehom nošenje "vlaških kapa": šešira, beretki, šubara, njegovanje "ćube" (frizure). Zagovaralo se brijanje glave i nošenje perčina. Teško je prihvatano "modernije" oblačenje.(41) U rožajskom kraju šporet je bio prava rijetkost. Narod se mahom služio odžakom, nekom vrstom kamina, a hljeb se pekao u ekmedžinicama, pećima od gline, odnosno ilovače. Jorgan je na selu bio takode rijetkost. Kao pokrivači kod bošnjačko-muslimanskog stanovništva korišćena je ponjava a guberi kod crnogorskog. Kuće su mahom pravljene od drveta. Izgradnja je trajala dugo jer su svi poslovi rađeni ručno. Za izgradnju skupljih kuća od kamena, zvanih kula, zidari su dolazili iz Debra.(42)


INDUSTRIJA

Industrijalizacija u sandžačkom regionu se svela tek na izgradnju nekoliko malih centrala i pilana. U pljevaljskom kraju prva parna pilana podignuta je 1927. na lokalitetu pored kopa rudnika uglja, čiji je vlasnik bila porodica Jovašević. U pilani su radila četiri radnika koja su ostvarivala dnevni učinak od 20 kubnih metara tr­paca.(43) Postojala je po jedna pilana u bjelopoljskom, pljevaljskom, pribojskom, novovaroškom i štavičkom srezu. One su imale ukupno sedam gatera i 11 vertikalnih testera.(44) U rožajskom kraju akcionarska društva "Treksa" i "Zvečan"su iskorišćavali šumsko bogatstvo. Skoro polovina rožajske opštine bila je obrasla šumom ili šumskim zemljištem. Građa se liferovala iz bačkih šuma.(45) "Treska" je podigla malu strugaru 1926. na Ibru. Proizvodnja trupaca u daske je bila mala. Rezana građa se na konjima nosila u Novi Pazar i druga obližnja mjesta. Posječena stabla su spuštana niz Ibar sve do Kosovske Mitrovice.(46) U rožajskom kraju bilo je 14 potočara pilana početkom XX stoljeća. Turbinska pilana podignuta je krajem 1937. godine. Pilana je radila u dvije smjene, sa kapacitetom od 17.000 do 18.500 kubnih metara oblovine.(47)

U Sandžaku su postojala 1930. samo dva mala pogona za proizvodnju električne energije. Jedan u Novom Pazaru za osvjetljavanje hotela i drugi u Pljevljima koji je služio za potrebe gradske bolnice. Kada je 1931. u Novom Pazaru privatnim kapitalom podignuta mala hidrocentrala, ulagači su računali da će biti instalirano 1.000 sijalica u gradska domaćinstva. Međutim, uvedeno je svega 300, jer mnogi nisu imali novca za uvođenje, dok su drugi još uvijek zazirali od te "novine". Neki Beso Maljevac, čiji su sinovi htjeli uvesti struju, dugo se opirao da se u njegovu sobu uvodi "šejtan lamba". Na kraju je ipak pristao rekavši: "Ne mogu da mučim snahe da svaki dan trljaju lampu, zato turite tog belaja u moju sobu".(48) Korišćenje električne energije je bilo veoma skupo. Uvođenje instalacija koštalo je od l .500 do 3.000 dinara, a jedan kwh koštao je devet dinara. Zato je ubrzo u graduizgrađen električni mlin koji je koristio višak energije proizveden u gradskoj centrali. Kasnije je izgrađena i jedna mala centrala u Bistrici kod Bijelog Polja. Ona je davala struju za osvjetljavanje škole, opštinske zgrade, kafane, nekoliko dućana i jedne vodenice. Podignuta je i mala centrala u Novoj Varoši.


TRGOVINA I ZANATSTVO

U Novom Pazaru krajem dvadesetih godina bilo je 287 trgovaca od čega 167 bakalina, 56 manufakturista i 62 radnje mješovitom robom. Sve do 1930. nije bilo savremenijih trgovačkih objekata: "još su postojali ćepenci sa izlaganjem robe ispred dućana, s primitivnim kantarima i prodajom na raboš. Glavnom ulicom se teško prolazilo zbog zakrčenosti i tesne čaršije, a motorna vozila nisu ni mogla proći". Prvu vaser-vagu u Novi Pazar donio je negdje oko 1935 trgovac i preduzimač, Mirko Todorović.(49) Trgovinu su najvećim dijelom držali Bošnjaci (172). Bilo je i 78 srpskih trgovaca kao i 37 jevrejskih. Pored njih bilo je i 75 trgovačkih kalfi i 170 šegrta. Trgovci su najvećim dijelom uvozili kolonijalnu robu - "300 vagona za 300 miliona dinara i to najviše kolonijala", gvoždarske 10 i galanterijske robe 1/2 vagona. Trgovci su iz novopazarskog kraja izvozili oko 100.000 komada žive stoke (l.000 vagona) kao i 20 vagona kože od krupne i sitne stoke. Stoka iz ovog kraja imala je visoku živu mjeru: jagnjad oko 40-45 oka, ovnovi od 42-50 oka, srednji volovi oko 300-400 oka. Kao trgovci stokom isticali su seEthem Murić, Murat Kamešničanin, Hasan Zvizdić i drugi.(50) Sa cijele teritorije Sandžaka godišnje je izvoženo oko 250.000 komada jagnjadi, 20 vagona sira i vune od l0 -15.000 kilograma. Prema nekim podacima o ekonomskom potencijalu Sandžaka, u ovoj oblasti je pred rat stočni fond iznosio 431.908 ovaca, 153.184 goveda, 15.427 svinja i 29.927 konja. Osim stoke i stočnih proizvoda iz novopazarskog kraja izvozilo se 20 vagona voća i povrća.(51) U Bijelom Polju je 1928. bilo šest berbera, četiri kovača,šest obućara, pet krojača, četiri samardžije, sedam pekara, devet mesara, tri opančara, tri terazije, četiri drvodjelje, jedan lončar, tri građevinska preduzimača, jedan stolar, jedan poslastičar, jedan časovničar, četiri limara i jedan kazandžija. Berane je imalo 29 zanatskih i 47 trgovačkih radnji. U pljevaljskom srezu 1929. bilo je 225 zanatlija.(52)

Rožajski kraj, izuzetno bogat šumom i stokom, snabdijevao je pećke, đakovačke, kosovskomitrovačke, novopazarske i druge trgovce i zanatlije vunom, kožom, krznom, voskom i drugim stočarskim i drvnim proizvodima. U zamjenu za svoje proizvode Rožajci su dobijali žito. Ne bez razloga, Rožajci su nazivali Metohiju svojim "hambarom". Proizvode iz Metohije, vodeničko kamenje iz Zvečana, žito i druge artikle Rožajci su prodavali u Beranama. Ovce su tjerali na zimnicu u Metohiju i Kosovo.(53) Dio proizvodi iz rožajskog kraja izvožen je u Skadar i Solun. Uz stoku su ka ovim gradovima išli i karavani konja natovareni vunom, maslom, medom i voskom. U Skadru su kupovali so, čohu, bakarno posude, oružje i tekslil. Zimi je, zbog visokih planina, zamirao saobraćaj prema Skadru preko plavsko-gusinjske kotline, pa je korišćen drugi pravac, put preko Metohije za Đakovicu i dalje niz Drim, starim zetskim putem.(54) U Rožajama su bili razvijeni kovački i zanati za preradu drveta, vune. Tu je između dva rata bilo 18 kovačkih radnji. Kovači su metal i željezo nabavljali u Novom Pazaru, Peći i Kosovskoj Milrovici. U rožajskom kraju radile su i kalajdžije, potkivači konja i volova (nalabanti), furundžije, tesari i druge zanatlije. Stanovništvo se osim stočarstvom, trgovinom i kiridžilukom, raznim zanatima, zanimalo i pčelarstvom, tkanjem i šivanjem muških odijela od sukna koje su žene pravile na drvenim razbojima, pravljenjem drvenih oruđa za rad u poljoprivredi, posuda za potrebe domaćinstva i sakupljanje mlječnih proizvoda.(55)

Domaći trgovci su nabavljali robu od velikih trgovaca iz Beograda i Sarajeva uzimajući je često na kredit i "povjerenje". Dio trgovaca otkupljivao je stoku po Sandžaku za račun pojedinih trgovaca sa strane. Interes su pronašli i "Zemaljska banka", "Srpska cehtralna banka","Gajretova banka" iz Sarajeva, "Hipotekama banka", iz Beograda, "Polimska banka" iz Prijepolja i druge kreditno-novčane ustanove koji su nudili novac domaćem stanovništvu pod visokim kamatama, kao i imućniji lihvari i zelenaši. Među njima su bili i oni koji su seljacima na 100 pozajmljenih dinara mjesečno uzimali po 10 dinara, što je činilo godišnju kamatu od 120 odsto. Uslijed teških privrednih prilika mnogi su bili prisiljeni ići trbuhom za kruhom, u potragu za sezonskim poslovima van svojih krajeva ili su jednostavno bili prisiljeni da svoje proizvode prodaju po niskim cijenama. Gladne godine bile su česte. U julu 1929. najskuplja pšenica u Jugoslaviji prodavala se u Debru (425 dinara 100 kg), a potom u Bijelom Polju i Beranama (400). Išle godine kukuruz je bio najskuplji u Bijelom Polju (400), Nikšiću i Beranama (350), a najjeftiniji u Prilepu (l 56).(56) U gornjobihorskom kraju suša je 1931. dovela do velike krize i gladovanja stanovnišlva.(57) Iz Sandžaka su se masovno regrutovali muškarci za najteže fizičke poslove širom zemlje. Velikog izbora nije bilo a mnoga su gladna usta čekala. U sjeničkom kraju, pisao je "Gajret", "nema kvalifikovanih zanatlija, seljaci imaju vrlo malo plodne zemlje. Nezaposlenost je vrlo velika, a nema javnih radova. Siromašni seljaci su išli s tovarom drva po 30 km od Sjenice da bi taj tovar prodali za šest do osam dinara".(58) I pored besplatnih voznica, dok se žito doveze do najbliže željezničke stanice koja je bila udaljena 74 kilometra, jedan kilogram žita morao je koštali dva dinara. Oni koji nisu mogli da prežive i izdržavaju na malim posjedima višečlane porodice, išli su trbuhom za kruhom, tucajući šoder širom zemlje, radeći na sječi građe po Kopaoniku, Željinu i drugim planinama.(59) Od zarađenog novca kupovalo bi se po "dva-tri tovara" kukuruza ili ječma, malo soli i gasa za zimu. "Iz Gornjeg Bihora su brojni nadničari-napoličari, koji se nisu mogli izdržavati od svojih prihoda išli po Polici, Beranama i dalje "trbuhom za kruhom". U Gornji Bihor žito je uglavnom donošeno iz Peći. Roba je uglavnom prenošena na konjima.(60)


ZDRAVSTVO

Zdravstvene prilike su bile veoma nezavidne. Na oko 30.000 stanovnika u Sandžaku dolazio je jedan ljekar. U okviru preventivne zaštite vršeno je vakcinisanje protiv velikih boginja. U pojedinim selima potpomagana je izgradnja česama.(61) Nakon građanskog rata u Rusiji i dolaska velikog broja ruskih emigranata u Jugoslaviju, u Novi Pazar je pristiglo nekoliko ruskih ljekara-emigranata. Njima su se potom pridružili i neki pripadnici prve generacije ratnika-đaka koji su završili studije medicine u Francuskoj. Bakteriološka slanica je otvorena 1922. godine, a ambulanta za kožno-venerične bolesti 1924. godine. Prva apoteka u Novom Pazaru otvorena je 1926. godine. U oktobru mjesecu 1927. izgrađene su tri montažne barake za potrebe zdravslvene službe. U tim barakama je iste godine formiran Dom zdravlja. Prve ambulante na seoskom području formirane su u Vranovini i Nikoljači 1928. godine. Iste godine otvorene su ambulante u Sjenici i Tutinu, gdje je, po potrebi, ordinirao ljekar iz novopazarskog Doma zdravlja.(62) Dva ljekara - ruska emigranta - došla su u Rožaje 1934. i tu ostala dvije godine. Od 1936. tu je radio jedan ljekar.(63) Salija Adrović navodi da u Gornjem Bihoru nije bilo "ni ljekara niti zdravstvenih zgrada. Nije bilo ni povremenih posjeta ljekara niti vakcinisanja. Obične epidemije i upale, odnosile su veliki broj života".(64) U svim srezovima u Sandžaku postojalo je tridesetih godina samo pet bolnica sa 170 kreveta. U ovim bolnicama radio je po jedan ljekar, dok su samo u Novom Pazaru i Pljevljima radila po dva ljekara. Higijenski zavod sa Cetinja imao je domove narodnog zdravlja u Novom Pazaru i Pljevljima i stanice za preventivnu zdravstvenu zaštitu u Sjenici i Tutinu u kojima su povremeno boravili i honorarno ordinirali ljekari koji su dolazili sa strane. U Novom Pazaru su se frizeri bavili i vađenjem zuba, operacijama bruha i gušavosti, te spravljanjem lijekova. Tim poslom su se bavila i neka braća Ustalići. Jedan od njih, Bećir, prije počelka operacije popio bi pola litra rakije, pa bi tek onda pristupio operaciji, "jer je bio jaki alkoholičar, a operacije su mu uspevale".(65) Novopazarski "vračevi" su za liječenje ujeda protiv bjesnila hvatali muhe na Vidovdan, koje su potom korišćene kao tablete. U Rožajama su se takođe lokalni berberi bavili vađenjem zuba i sunećenjem djece. Berberin Murataga Nokić je bio poznat kao zubar koji je zube vadio pomoću čvarka, naprave slične kliješlima.(66) U Pljevljima i okolini je tokom septembra mjeseca 1929. deset dana boravila četrdeseločlana ekipa beogradskih ljekara. Pregledali su preko tri hiljade bolesnika. Utvrdili su raznovrsna oboljenja i kod pravoslavnog i kod muslimanskog stanovništva, "kakva se retko u tako velikom broju mogu videti". Ljudi su se najčešće ljekarima žalili na bolesti stomaka zbog nehigijenskog načina ishrane, tuberkolozu pluća, nasljedni sifilis, usna oboljenja, gušavost i oboljenja kostiju. Posebno je bio nezaštićen ženski dio populacije: "Kod žena ima mnogo posledica nehigijenskog porođaja: žena se porađa gde bilo, ustaje odmah posle porođaja, sama pere sebe i dete, često odmah produžuje da kuva ručak". Upadljiv je bio veliki broj djece, anemičnih, bijelih kao krpa. Djeca su bolovala od rahitisa zbog hrđave ishrane. Ljekari su ustanovili neke bolesti i čudne običaje kod bošnjačko-muslimanskog stanovništva. Konstatovali su da pri porođaju, kada bolovi preslanu, bošnjačko-muslimanska žena da bi se brže porodila sipa vode u muževljevu cipelu, pa tu vodu ispije. Ili objesi muževljeve gaće, s nogavicama dolje, suzi nogavice, pa gaće napuni vodom i guta vodu koja kroz sužene nogavice protiče.(67) Ova ekipa ljekara boravila je i u Bijelom Polju, gdje su konstatovali slične pojave. Evidentirali su veliku raširenost sifilisa po bjelopoljskim selima. Naišli su i na dva slučaja lepre, kao i na veliki broj ljudi oboljelih od gušavosti" sa neizmernim dimenzijama kao što se retko vide u kome drugom kraju naše države."(68) Prilikom boravka ove ljekarske ekipe u Prijepolju u ovaj grad su dolazili na pregled ljudi iz svih okolnih sela, iz Priboja, Sjenice i Nove Varoši i još iz udaljenijih mjesta. U Novom Pazaru je bilo dosta gušavih ljudi, naročito onih koji su se doselili iz sela u dolini rijeke Ljudske, a naročito iz Bijelih voda. Pritješnjeno nezavidnim socijalnim prilikama i oskudnom zdravstvenomzaštitom koju su djelomično vršili seoski nadriljekari svojim stoljetnim "ljekarijama" i narodnim "receptima", najveći dio naroda u Sandžaku, pogotovu seljačkog, borio se visokom stopom rađanja protiv sile destrukcije: mortaliteta, epidemija i endemskih bolesti. Prvi pisani podaci o porođaju uz stručnu pomoć babice u Novom Pazaru datiraju iz 1920. godine. Dvije babice su se tada bavile privatnom praksom, vršeći porođaje žena po kućama pošto u bolnici tada još nisu vršeni porođaji. U državnu službu je tek 1932. pri bolnici primljena jedna babica koja je sa dvije postojeće obavljala porođaje po gradu.''(69) U periodu 1934-1937. u deževskom srezu bilo je rođeno 3.951 muško i 3.672 ženskih, ukupno 7.623, od kojih je umrlo 567 muških i 493 ženskih, ukupno 1.090. Smrtnost je iznosila čak 142,99 na 1.000 rođenih što je ovaj srez svrstavalo medu prve po stopi smrtnosti novorođenčadi u zemlji. Procenat umrlih od tuberkoloze bio je takođe veoma visok. Godine 1934. u deževskom srezu umrlo je 951 lice od čega od tuberkuloze 129 lica a 1938. godine 163. Od 1934. do 19.36. godine u ovom srezu umrlo je od tuberkuloze 60.3 lica ili 16,63% od ukupnog broja umrlih.(70)


KULTURNO-PROSVJETNE PRILIKE

Prema popisu iz 1931. u Sandžaku je bilo nepismeno 40.238 muških i 61.685 ženskih lica, starijih od 10 godina. Ukupno je bilo nepismenih 101.923 ili 76,4% lica starijih od deset godina. Novovaroški srez je imao 63% a štavički 89,2% nepismenih.(71) Prema ovom popisu u cijelom Sandžaku je bilo 127 četvororazrednih škola, odnosno jedna škola na 55 kvadratnih kilometara, na preko 10.500 stanovnika. Škole su bile u veoma lošem stanju. Obilazeći školu u Rožajama, školski nadzornikje 1921. izvještavao: "Školska zgrada je svojina školske opštine. Na jednom je spratu i od čatme. Ima četiri odeljenja, bez stana za nastavnike. Nasleđena je od Turaka. Može da posluži još neko vreme za školu".(72) Veliki broj ljudi zbog oskudice i nije bio ustanju da školuje djecu, dok su oni imućniji odbijali to riječima: "Imam od čega živjeti, pa mi školovanje ne treba". Bošnjakinja-Muslimanka gimnazijalka je bila prava rijetkost. Prijepoljsku čelvorogodišnju gimnaziju završila je samo jedna Muslimanka. "Gajret" je pisao da su se Bošnjaci-Muslimani, pogotovo seljaci najžučnije borili protiv školovanja ženske djece, "a i mušku djecu daju samo ako je ne mogu izbaviti kojim bilo načinom". Bošnjačko-muslimanske kulturne, prosvjetne i političke organizacije bile su naročito svjesne ove hronične boljke kod muslimanskog naroda u Bosni, Hercegovini i Sandžaku, pa su pred početak svake školske godine sav­etovale stanovništvo da, bez oklijevanja, upisuju svoju djecu u osnovne i srednje škole.(73) U tim akcijama često su citirani stihovi književnika dr Safveta Bašagića Mirze:

Djeca bez škole
siročad gola
u svijetu mašina, elektrike, struje
u svijetu kulture, gdje se danas žiri
pomoću uma il pomoću znoja.
Borba za opstanak sve narode budi
da školuju djecu, da postanu ljudi.

Uspjeha u ovim akcijama bilo je malo a ni vlasti nisu previše insistirale na obavezi pohadanja škola. Ponegdje, kao na Pešteru, poslije 1935. godine, uticajni ljudi su zahtjevali od svog skupštinskog poslanika da u njihovom kraju ne otvara školu."(74) Uzimajući u obzir broj kuća i broj stanovnika kao i zakonske propise o otvaranju osnovnih škola koji su predviđali da se osnovne škole otvaraju u radijusu od četiri kilometra gdje ima 30 djece koja su navršila sedam godina, krajem 1939. godine nedostajale su na području beranskog sreza tri škole, novopazarskog 15 škola za oko 550 djece, pljevaljskog pet za 170 djece, pribojskog osam, prijepoljskog osam, sjeničkog sreza 17 škola za 950 djece.(75) U Novom Pazaru počela je sa radom 10. februara 1923. "Gajretova ćilimarska škola", pokrenuta s ciljem da osposobi učenice u tkanju čćilima i da širi pismenost. Do školske 1938/39. ovu školu završilo je 58, a u toku te školske godine pohađalo je još 47 učenica. Škola je 1940. imala 36 učenica. Većina ih je bila iz Novog Pazara i okoline. Postojale su ideje da se u njoj i jednom broju učenica iz Bosne i Hercegovine omogući školovanje. Zahtjeva za otvaranjem ćilimarskih škola bilo je i po drugim mjestima, iz Nove Varoši i Sjenice. Škola je za najveći dio polaznica bila najveći stepen obrazovanja koji se mogao dostići u ovoj sredini.(76) Stanje nije bilo bolje ni u srednjim i stručnim školama i obrazovanju. Postojale su svega dvije osmorazredne gimnazije u Pljevljima i u Beranama, kao i čelvororazredne u Bijelom Polju, Prijepolju, Novoj Varoši i Novom Pazaru u kojem je jedno vrijeme gimnazija bila i osmorazredna. Nešto je više bilo ostalih zanalsko-trgovačkih, ženskih zanatskih i ćilimarskih škola. Bilo je dosta učenika koji su završavali osnovne škole sa vrlo dobrim ocjenama a da nisu znali sva slova, niti su znali napisati jednu riječ na školskoj tabli. Mnogi nakon završetka osnovnih škola, kao u sjeničkom kraju, nisu znali da pišu i čitaju latinicu, niti su znali osnovne matematičke operacije.(77) U svim srednjim i u stručnim školama, bio je primjetan hroničan nedostatak obrazovno-nastavnog kadra. Malobrojni studenti iz Sandžaka školovali su se mahom u Beogradu i Skoplju.


ZAVRŠNA RAZMATRANJA

Nalazeći se na margin ima društvenog, ekonomskog i kulturnog razvitka države, pritisnut nezavidnim nasljeđem, region Sandžaka i najveći dio stanovništva u njemu bili su pritisnuti između dva svjetska rata teškim nametima gorke sudbine i letargičnog života, civilizacijski obitavajući između bremenite prošlosti i surove stvarnosti koja nije osiguravala izvjesniju, prosperitetniju budućnost i brži izlaz iz duboke zaostalosti. Bakir Omersoftić pisao je u "Gajretu" 1940. da su Bošnjaci-Muslimani u Sandžaku još od 1912. počeli naglo nazadovali i tonuti u bespomoćnost: "Činilo se da ih više ništa ne može spasiti. Neodgovorni elementi vršili su često razna zlodjela koja ovdje nećemo spominjati. Zloje prijetilo da prede u katastrofu. Svi oni koji su bili učeni, moćni i bogati selili su se u Bosnu ili Tursku, napuštajući rodnu grudu i ostavljajući narod bez ikakve zaštite da tone u duševnoj tmini i imovinskoj nemaštini. Iseljavanje Muslimana pomoglo je još nešlo. Crnogorci useljenici, čiji je broj rastao naglo, otvoreno su manifestovali neraspoloženje prema muslimanima, i pored toga što je u Crnoj Gori u tradiciji bilo da tamo žive muslimani sa pravoslavnim u bratskoj slozi i ljubavi. Osim toga, sav činovnički aparat u Sandžaku regrutovan je iz crnogorskih redova". U ove krajeve su, kao po pravilu, upućivani najgori i kompromitovani činovnici koji su nastojali da što prije odu, pa su pokazivali malo spremnosti da pomognu u njegovom preobražaju, zadovoljavajući se nerijetko pukim izlivima nadmenog ponašanja i samouzgajanjem nekakvog provincijskog elitizma u ovoj balkanskoj zabiti i "zguri vijekova". Mirko Ćuković je isticao kako je Sandžak bio planiran, kao "idealno mjesto", za neku vrstu logora za interniranje političkih protivnika režima i degradiranih državnih činovnika. Sama pomisao i pominjanje imena Sandžak izazivalo je strah kod onih koji su po kazni trebali doći u te krajeve koji su bili daleko od onog šio su nudili druge razvijenije sredine odakle su upućivani na "popravak". Ramiz Crnišanin je navodio da je u njemu bilo više žandarmerijskih stanica nego škola. Samo u rožajskom kraju je bilo sedam žandarmerijskih stanica i oko 100 žandarma. Srelen Vukosavljević je pisao da Sandžak "ima tu žalosnu prednost, da je narod u njemu na najnižem društvenom standardu i da on život prilagodava krizi sam od sebe reducirajući svoje potrebe"(78) Država nije pokazivala značajniji interes da svojim investicionim ulaganjima izvuče ovaj region iz provincijske monotonosti i autarkije. Time je on u periodu između dva svjetska rata još više bio izložen sveopštem zamiranju.

 

Literatura

(1) Sandžak je kao posebna adrninistrativno-teritorijalna jedinica formiran 2.2.1877. kada je izdvojen iz Bosanskog i priključen Kosovskom vilajetu. Sandžak su tada sačinjavale kaze: Novi Pazar,Bijelo Polje i Bihor, Berane, Mitrovica, Rožaje, Pljevlja, Kolašin, Prijepolje i NovaVaroš. Mada je nakon toga nekoliko puta mijenjao teritorijalnu fizionomiju, on je ušao u nauku i sve diplomatske i političkerječnike pod imenom koje je podrazumijevalo onu teritoriju kada je zvanično i bio formiran. Opšir. vid. H. Šabanović,Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982. 232-234; A. Aličić, Uređenje Bosanskog ejaleta od 1879. do 1878. godine, Sarajevo 1983, 61, 84, 122.
(2) O zbivanjima izazvanim odlukama Berlinskog kongresa, opšir. vid. S. Bandžović, Muhadžirska bespuća, Mak. br.13-14, Novi Pazar 1996; Isti, Muhadžirska balkanska lutanja krajem XIX stoljeća, "Has". Novi Pazar juli-avgust 1996.
(3) K. N. Kostić, Naši novi gradovi na jugu, Beograd 1922, 33; S.Bandžović, Iskušenja historije, Novi Pazar 1993.
47-48.
(4) "Sandžak", br. l4, Prijepolje 1.10.1932; S. Bandžović, O životu Muslimana u Sandžaku između dva rata, Zbornik Sjenice, br. 6-7, Sjenica 1991, 45-46.
(5) M. Čuković, Sandžak, Beograd 1964, 5; A. Ilić, Poljoprivredne prilike južne Srbije,"Ekonomist", br. 9, Beograd 1927. (6) "Gajret", br. 10, Sarajevo 1939; S. Bandžović, Osvrt na privredne prilike u Novom Pazaru i okolini u međuratnom razdoblju, Novopazarski zbornik, br. 12, Novi Pazar 1988, 104-105; Isti, Drušlveno-ekonomnska obilježja Sandžaka u međuratnom vremenu (1918-1941), Novopazarski zbornik, br.19, Novi Pazar 1995, 179-192.
(7) M. Veruović, U profesiji slatke gorčine, Prijepolje 1984, 61.
(8) M. Mirković, Ekonomska islorijaJugoslavije, Zagreb 1958. 338; Narodni poslanik Salih Korkut govorio je u Skupštini 1921. godine o prilikama u Sandžaku: "narod ovog kraja jako je zaostao i u kulturnom razviću. On živi najprimitivnijim životom. Sve je nekulturno. Razlike gotovo nikakve nema između muslimanskog i pravoslavnog življa; svi su oni na istom stepenu kulturnog razvića. Ovo se stanje da opaziti na svemu i svakom koraku... Ima mesta koja uopšte nisu vezana nikakvim putevima. Divljina se primećuje na svakom koraku. Zemljište se obrađuje najprimitivnijim spravama, saobraćaj se vrši tovarnim konjima", (cit. prema "Novosti", septembar 1921.), takođe vid. M. Borisavljević, Agrarna reforma u Novopazarskom sandžaku, Beograd, 1928; V. Brašanac, Ekonomske prilike i položaj sela prijepoljskog kraja između dva rata, Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića". X. Prijepolje 1982, 271-286; S. Bandžović, Osvrt na privredne prilike u Novom Pazaru i okoliniu međuratnom razdoblju, Novopazarski zbornik, Novi Pazar 1988; Isti, Društveno-ekonomske i kullurno-prosvjetne prilike, 221-225.
(9) E. Mušović, Muslimansko stanovništvo Srbije od pada Despotovine (1459) i njegova sudbina, Kraljevo 1992,
153-155.
(10) Almanah Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, III. svezak III, dio 7, 8, 9, 1927-1928, Zagreb 1927, 694; E. Mušović, Stanovništvo Sjenice, Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knj. 52-53, Beograd 1989, 30-31.
(11) H. Avdić, Položaj Muslimana u Sandžaku, Sarajevo 1991, 122, 158.
(12) M. Musić, Vrtlog, Pljevlja 1976, 109-110.
(13) E. Mušović, Crnogorski Muslimani, u Zbornik radova: Identitet Bošnjaka-Muslimana, Plav 1995, 71.
(14) "Gajret". br. 10, Sarajevo, 1939; br. 6, Sarajevo 1940; upor. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31.03.1931. godine, knj. 2, Beograd 1938, 11-12.
(15) S.Bandžović, Društveno-ekonomske i kulturno-prosvjetne prilike u Sandžaku između dva rata, Takvim, Novi Pazar 1995, 215-216.
(16) Arhiv Jugoslavije u Beogradu. Fond centralnog prcss-biroa (CPB), 38-704-883.
(17) J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, Beograd 1966, 244; S. Ćulibrk, Cvijićeva sociologija Balkana, Beograd 1982, l60-l6l; upor. B. Kojić, Stari balkanski gradovi, varoši i varošice, Beograd 1976; A. Kadijević, O proučavanju i vrednovanju graditeljskog nasleđa novijeg doba u Novom Pazaru, Novopazarski zbornik, br.19, Novi Pazar 1995,
193-202.
(18) E. Mušović, Tutin i okolina, Beograd 1985, 71; takođe vid. N. Rakočević, Prilozi ekonomskoj istoriji Sandžaka u međuratnom periodu, Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića", X. Prijepolje 1982, 261-269.
(19) Vid. S. Korkut, Sandžački problem, "Novosti", br. l21, Beograd 23. 9. 1921.
(20) Ć. Sijarić, Zapisi o gradovima, Sarajevo 1970, 138-139.
(21) Upor. "Novosti", br. l21, Beograd 23.9.1921.
(22) A. Matović, Rožajska mala privreda, Rožajski zbornik, br.2, Rožaje 1983, 87.
(23) A. Kurpejović, Osnovne karakteristike privrednog razvitka opštine Rožaje do 1941. godine, Rožajski zbornik, br.l, Rožaje 1982, 51.
(24) Š.Rastoder, Životna pitanja Crne Gore 1918-1929, knj.l, Bar 1995, 84.
(25) Arhiv Jugoslavije u Beogradu, fond Centralnog press biroa Kraljevine Jugoslavije, 38-63-165; takođe vid. "Politika", Beograd 1. 08. 1930; Novi Pazar i okolina, Beograd 1969.76;" zetski glasnik", br, 1-3, od 6. 01. 1934.
(26) "Sandžak", br, 31, Prijepolje l. 11.1933. Takođe vid. V. Čulafić, Stari putevi, hanovi i hanska privreda u Sandžaku, Simpozijum "Seoski dani SretenaVukosavljevića", IX, Prijepolje 1981.117-138.
(27) H. Avdić, Položaj Muslimana u Sandžaku, 13-14.
(28) S. Bandžović, Iskušenja historije, Novi Pazar 1993, 57.
(29) "Raska", br.4. Prijepolje 15. 12. 1935.
(30) Upor. V Brašanac, Ekonomske prilike i položaj sela prijepoljskog kraja između dva rata, Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića", X, Prijepolje 1982, 271-286.
(31) Lj. Božić, Agrarna politika, Sarajevo 1974, 324-325; upor. M. Komadinić, Agrarni odnosi nove Srbije, Beograd 1914.
(32) Opšir.B.Hrabak, Jugoslovenska Muslimanska Organizacija prema Muslimanima Sandžaka, Kosmeta i Makedonije 1919-1929. godine, Novopazarski zbornik, br.19, Novi Pazar 1995, 161-162.
(33) M. Đilas - N. Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Cirih 1994, 28.
(34) M. Lutovac, Varoš Rožaje, Rožajski zbornik, br.2, Rožaje 1983, 32.
(35) A. Kurpejović. nav.djelo, 18.
(36) O. Koničanin, Novopazarska čaršija, Novopazarski zbornik, br. 17, Novi Pazar 1993, 131.
(37) O iseljavanju u Tursku, opšir. vid. S.Bandžović, Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Isti, Iseljavanje Bošnjaka-Muslimana iz BiH i Sandžaka u Tursku, Takvim, Novi Pazar 1994; A. Avdić, Opšli pogled na migraciona kretanja muslimanskog stanovništva od kraja XIX vijeka do zaključenja jugoslovensko-turske konvencije (l1. jula 1938. godine), Novopazarski zbornik, br.9, Novi Pazar 1985; E. Mušović, Crnogorski muhadžeri i njihova kretanja, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1986.
(38) "Sandžak", br.38, Prijepolje 1.1.1934.
(39) Upor. S. Adrović, Ishrana kod Muslimana-Bošnjaka sa osvrtom na ishranu u Gornjem Bihoru, u Zbornik radova: Identitet Bošnjaka-Muslimana, Plav 1995, 177-179.
(40) E. Mušović, Tutin i okolina, 72-75.
(41) R. Crnišanin, Tijesna čaršija, Novi Pazar 1992, 86-87.
(42) A. Matović, Rožajska mala privreda, 90-91. Takođe vid. J. Krunić, Rožaje - stara kuća i varoš, Rožajski zbornik, br.4, Rožaje 1985, 57-58.
(43) D. Ostojić, Razvoj pilanarstva između dva svetska rata na pljevaljskom području, Breznički zapisi, br.2, Pljevlja 1990, 109; Upor. N. Rakočević, Prilozi ekonomskoj istoriji Sandžaka u međuratnom periodu, Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića", X, Prijepolje 1982, 261-269.
(44) M. Ćuković, nav.djelo, 8.
(45) Z. Azemović, Rožaje i okolina, Rožajski zbornik, br. l, Rožaje 1982, 14.
(46) M. Lutovac, Varoš Rožaje, 32.
(47) A. Matović, Rožajska mala privreda, 88-89.
(48) R. Crnišanin, Tijesna čaršija, 36.
(49) Novi Pazar i okolina, Beograd 1969, 481-482. M. Todorović koji je kao preduzimač radio na izgradnji puta Novi Pazar-Tutin 1934. godine, početkom 1940. otpočeo je sa izgradnjom strugare ali ga je izbijanje rata u tome omelo.
(50) Novi Pazar i okolina, 482-484.
(51) M.M. Savić, Naša Industrija, Zanati, Trgovina i Poljoprivreda, VII dio, Sarajevo 1929, 171.
(52) Š. Rastoder, Životna pitanja Crne Gore 1918-1929, 152-153.
(53) V. Stojaković, Prilog poznavanju porodičnih zadruga u rožajskom kraju, Rožajski zbornik, br.4, Rožaje 1985, 84-85. Upor. M. Lutovac, Rožaje i Štavica, Antropogeografska ispitivanja, Srpski etnografski zbornik, knj. LXXV, SAN, Beograd 1960, 321-419.
(54) A. Kurpejović, nav. djelo, 51. Takođe vid. S. Nurković, Reljef kao elemenat regionalno-geografske diferenciranosti i prostora opštine Rožaje i njegov značaj, Rožajski zbornik, br. l, Rožaje 1982, 24-25.
(55) A. Matović, Rožajska mala privreda, 83-87. A. Kurpejović, nav. djelo, 51.
(56) Š. Rastoder, nav. djelo, 16-17.
(57) S. Adrović, Gornji Bihor, 99.
(58) "Gajret" br.10. god. XX, Sarajevo, 1939. Upor. M. Lutovac, Privreda, saobraćaj i naselja u Rožaju i Bihoru, Posebna izdanja Geografskog društva, sv. 8, Beograd 1930.
(59) Upor. B. Milojević, Pešter i Sjenica, Glasnik Geografskog društva, br. 5, Beograd 1921, 80-93; R. Crnišanin, Tijesna čaršija, 8-9.
(60) Opšir. S. Adrović, Gornji Bihor, 90.
(61) M. Ćuković, nav. djelo, 13-14.
(62) Novi Pazar i okolina, 468-469.
(63) A.Matović, Rožajsko zdravstvo od 1912. do 1944. godine, Rožajski zbornik, br.7, Rožaje 1955, 145-146; S.Bandžović, Sandžačke teme, Novi Pazar 1996, 11-15.
(64) S. Adrović, Gornji Bihor, 99.
(65) O. Koničanin, Novopazarska čaršija, 132.
(66) A. Matović, Rožajska mala privreda, 98.
(67) D. Aranitović, Prilozi istoriji zdravstvene kulture pljevaljskog kraja (II), Breznički zapisi, br.2, Pljevlja 1990,
138-142.
(68) D. Aranitović, nav.djelo, l62. Upor. N. Blagojević, Bolesti i narodno lečenje u selima prijepoljskog kraja, Mileševski zapisi, br. l, Prijepolje 1995, 161-165.
(69) V. Ilić, Trideset pet godina rada porodilišla u Novom Pazaru, Novopazarski zbornik, br. 5, Novi Pazar 1981.139.
(70) S. Bandžović, Marginalije o stanovništvu Novog Pazara i okoline prema statističkim podacima između dva rata (1918-1941), Novopazarski zbornik. br. 11, Novi Pazar 1987, 171-172.
(71) E. Mušović, Tutin i okolina, 76.
(72) S. Kačapor, Razvoj školstva u Rožajama i okolini od 1918. do 1930.godine, Rožajski zbornik, br.5, Rožaje 1986, 83.
(73) "Pravda", Sarajevo 31. 08. 1926; "Gajret", br. 6, Sarajevo, 1940.
(74) M. Ćuković, nav.djelo, 12; upor. S. Kačapor: Razvoj osnovnog školstva u Sjenici i okolini, Zbornik Sjenice, br. l, Sjenica 1985.
(75) "Gajret" br. 6, Sarajevo 1940.
(76) 0pšir. S. Bandžović, "Gajretova" ćilimarska škola u Novom Pazaru,Novopazarski zbornik, br. 10, Novi Pazar 1986, 197-202; S. Kačapor, nav. djelo, 93-103; I. Kemura, nav. djelo, 325-327; M. Kahrović, Razvoj ćilimarstva i izrada čćilima u Novom Pazaru i okolini, Novopazarski zbornik, br.13, Novi Pazar 1989, 177-178.
(77) S. Kačapor-Dž. Muratović, Državna mešovita građanska škola u Sjenici, Zbornik Sjenice, br.6-7, Sjenica 1991, 187.
(78) R. Crnišanin, Sandžak i Sandžaklije u delima Sretena Vukosavljevića, Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića", XV, Prijepolje 1993, 63.

(Mak, broj 13/14, Novi Pazar, 1996.)
Da li ste čuli za bošnjačkog alhamijado pjesnika iz Sandžaka Sulejmana Tabakovića?

Poziv na saradnju

Postovani posjetioci,

Počeo je sa radom sajt Bosnjaci.rs čiji je osnovni cilj digitalizacija i postavljanje na internet baštine Bošnjaka.
Cilj nam je da u redakciju sajta uključimo što više ljudi i da objavimo što više materijala. Svi zainteresovani naučnici, književnici, fotografi, umjetnici mogu se javiti na redakcija@bosnjaci.rs da bi se dogovorili oko saradnje.
Također, pozivamo sve one koji su primijetili da neki rad nije objavljen kod nas, a da mu je tu mjesto, da nam se jave na isti mail.

Posljednji tekstovi

Kada prolazite kroz Sjeverin, otvorite prozor.... ili prica o mom komsiji...

Nermin Hadzic

Pogrešna vaga

Hajro Ikić

Crna Bajka

Hajro Ikić

Ćilimarstvo u sjeničkom kraju

Sulejman Muftarevic-Heman

Ko smo mi Bošnjaci

Muhamed Filipovic

Poetsko „Kolo prijatelja“

Anonim

Slovo o bogomilima Sandžaka

Redžep Škrijelj

Rožaje u KÂMÛSU'L-AL'ÂM-u Šemsettina Samija

Redžep Škrijelj

Zlatan Čolaković ( Zagreb,13. II 1955- Boston 20.XII 2008)

Šerbo Rastoder

Bosanska crkva: Novo tumačenje

Muhedin Fijuljanin