Skupili smo se za istim stolom,
Supruge nam ostale same,
Da kuhaju halvu na vjetar,
Uz šolju crnog napitka,
Preturaju sve od vrha
Do temelja.

Dok one raspravljaju o nama,
Mi se do iznemoglosti kunemo
Jedan drugome,
O Kogovićima,
O Ovogovićima,
I Onogovićima.

A takvih Nikogovića,
Bilo je u doba Muhameda i Hrista.
Bake im se smijale kao utvari,
Trag usmrdio u snu i javi.

Znali smo do juče
Da su nam preci nosili ista imena,
A prezimena im mi nosimo
I danas,
Nekako zakukuljena i zamumuljena.

Kad su oni Kogovići,
Ovi drugi Onogovići,
Oni treći Ovogovići,
A čiji smo mi četvrti?

Imena im na naslovnim stranama,
I prije i sad.
Eh, da nije tih Kogovića,
Onogovića
I Ovogovića.
Duše bi nam bile rahatnije
Za nokat.